 |
| FOTO: Internet |
Tijekom sukoba hrvatskih i muslimanskih snaga 22. prosinca 1993. humanitarni konvoj za srednju Bosnu okončao je misiju i pod pritiskom Armije BiH napustio hrvatsku enklavu u Novoj Bili.
Putem je bio izložen napadima u kojima je poginuo vozač Ante Vlaić. Upravo na taj dan snage III. korpusa Armije BiH izvele su jedan od najjačih napada na širem području Travnika i Viteza, počinivši ratni zločin nakon osvajanja Križančevog Sela. Iako je riječ o jednom od najvećih ratnih zločina počinjenim nad Hrvatima, ovome događaju, osim prvih, šturih i nejasnih izvješća, nije se pridavala naknadna medijska pažnja, nije se znao koliki je broj žrtava, a dosada nitko nije odgovarao za zločin.
Snage Armije BiH osvojile su selo i pritom ubile veći broj ljudi, te naknadno u zarobljeništvu još 27 zarobljenika, koji su bili na popisu Međunarodnog Crvenog križa. Utvrđeno je da su ukupno bile 64, iako određeni izvori govore o 74 žrtve tog brutalnog napada. Točne informacije nisu se pravovremeno mogle saznati jer su pripadnici Armije BiH oružanom paljbom danima branili ulazak snaga UN-a u selo.
Po svjedočenjima preživjelih, pripadnici Armije BiH, posebice pripadnici odreda El Mudžahid, iskazali su neviđenu brutalnost, neovisno o dobi žrtava. Prvim iskapanjem grobnice, u siječnju 1994. identificirano je 27 osoba, vojnika HVO-a i civila, no pripadnici muslimanskih snaga branili su daljnja iskapanja.
Isti dan, Martin Bell u reportaži za BBC objavio je informaciju o brutalnosti napada i postojanju drugih masovnih grobnica. Od 21. do 24. siječnja akcijom postrojbi HVO-a izvučena su i identificirana tijela 52 Hrvata. Za zločin nije nitko odgovarao, godinama uopće nije bio čak ni predmet medijske pažnje sve dok konačno 2010. hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kardinal Vinko Puljić i reis ulema BiH Mustafa Cerić nisu zajednički odali počast žrtvama iz Ahmića i potom Križančevog Sela.
