Usora i Soli
Banovine Usora i Soli u srednjem stoljeću |
U sjeveroistočnoj Bosni
prostirale su se u srednjem vijeku široke oblasti Usora i Soli, koje su
nerijetko na čelu imale svog posebnog bana. Usora je obuhvaćala ne samo
poriječje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima
Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom, tj. od Kulaša i Prnjavora na zapadu,
Srebrenika i Lukavca na istoku, rijeke Save na sjeveru i Žepča na jugu. na
sjeveru današnje Bosne i Hercegovine. Kraj oko Tuzle (turski "tuz"
znači sol) nazivao se uvijek Soli i širio sve do rijeke Save i Drine.
Rani srednji vijek
Usora i Soli prostirale su se
najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji.
Pripadali su državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili
posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom protezala. Nakon
ujedinjenja dviju hrvatskih kneževina u vrijeme kralja Tomislava, bile su u
sastavu samostalne hrvatske države.
Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara na Dravi 925. i Bugara u bosanskim planinama 927. |
Poslije Tomislavove smrti slijedi
razdoblje turbulencija u kojem se izmjenjuju intervali kratkotrajne srpske,
bugarske, bizantske i hrvatske vlasti. U djelu O upravljanju carstvom,
bizantski car pisac Konstantin Porfirogenetprvi put spominje grad Salines, što
neki povjesničari tumače kao prvi spomen naziva Soli. Alternativna tumačenja su
Slatina u današnjoj zapadnoj Srbi. Naziv Ad Salinas latinskog je porijekla što
bi potvrđivalo kontinuitet naseljenog mjesta od rimskih vremena. Ovo je
područje za njih bilo važno kako za eksploataciju soli tako i zbog strateškog
položaja.
U svom djelu, Porfirogenet govori
kako je grad Soli (Salines) bio pod vlašću srpskog kneza Časlava. Međutim,
dobar dio povjesničara je odbacio tu tvrdnju jer je prvobitna Srbija bila
relativno mnogo udaljena od područja Soli. Pretpostavlja se da je vjerojatno
prilikom pohoda Časlava protiv Ugara, Časlav uspio privremeno zauzeti Soli.
Nakon smrti Časlava, na
područjima Soli su se izmjenjivale ugarska, hrvatska, bugarska i bizantska
vlast. Od vremena kada su Ugri zavladali župama Usore i Soli, iz povijesnih se
izvora vidi kako su Ugri spojili ove dvije župe u jednu pod nazivom Usora i
Soli. Tako će se kroz cijeli razvijeni srednji vijek područje današnje
sjeveroistočne Bosne zvati tim imenom.
Razv. srednji vijek
Usora i Soli se nalaze u istoj
banovini s pravom Bosnom, koliko se iz dokumenata zna, za prvog poznatog bana
Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu na upravljanje povjerili
ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoć u ratu protiv
bizantskog cara Manuela. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali
Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio
Slavonije ili Ugarske.
Povelja Kulina Bana iz 1189. |
Pravo upravljanja ovim krajevima
dobivali su i drugi bosanski velikaši kao što je slučaj s banom Kulinom
(1180.-1204.), koji je također upravljao Usorom i Solima. Godine 1189., Kulin
je izdao čuvenu povelju Dubrovčanima, kojom im je jamčio slobodnu trgovinu po
Bosni. Ova povelja je imala pozitivne i negativne posljedice po razvoj Usore i
Soli. S jedne strane, Dubrovčani su uvozili u Bosnu mnogo strane robe, a
izvozili vunu, kožu i stoku, što je doprinjelo razvoju trgovine.
Naročito su Dubrovčani vodili
računa da nemaju konkurenciju prilikom prodaje soli u Bosni i na širem
području. Iako je područje Usore i Soli imalo prirodne resurse soli, ipak se
zbog raznih političkih pritisaka Dubrovčana, sol nije eksploatirala za široku
uporabu. U župi Soli nije zabilježen nijedan podatak o eksploataciji soli sve
do dolaska Osmanlija na ovo područje. To ne znači da eksploatacije nije bilo.
Vrlo vjerojatno je kako je eksploatacija vršena samo na lokalnoj razini što je
za posljedicu imalo slabiji razvoj Usore i Soli.
U Usori su se nalazile mnoge
važne tvrđave i gradovi, od kojih su najpoznatiji Doboj, Srebrenik, Dobor,
Glaž, Sokol, Tešanj i Maglaj. Ona je također najčešće bila poprište bitaka
između Ugarske i Bosne. U čašu, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od
katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), unuk Kulina bana,
ostaje u čistoj nauci katoličkoj "kao ljiljan medu trnjem".
Usora i Soli bile su područja od
velikog značaja za Hrvatsko-ugarsku državu , kako zbog rudnog bogatstva tako i
zbog strateškog položaja. Zbog toga se na ovom području osjećao veći središnji
utjecaj u odnosu na banovinu Bosnu. Godine 1253., hrvatsko-ugarski kralj je
razdvojio dvije banovine na: bosansku i usorsku. Župa Soli je često bila
sjedinjena s Mačvanskom banovinom. Kralj je često bansku čast u župi Soli
dodjeljivao drugim velikašima. Tako je kralj Ladislav dodijelio Usoru i Soli
svom zetu, srpskom kralju Dragutinu.
Uopće za čitavo vrijeme srednjeg
vijeka, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još više Usora, javljaju se
samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom
dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada pripadale Srbiji. Čak
i za vrijeme srpskog kralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Ladislava
IV. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.)
spominju se prva dva predjela kao zemlja "bosanskaja i ugr'skaja", a
nipošto kao "serbskaja".
Početkom 14. stoljeća, kralj je
Usoru i Soli predao na upravu banu Bosne. Vrijeme dolaska na vlast Stjepana II.
Kotromanića je obilježeno teritorijalnim širenjem i postupnim učvršćivanjem
banove vlasti. Već u prvim godinama vladavine Stjepana II. Kotromanića, njegova
je banovina obuhvaćala prostran i određen teritorij.
Stjepanova banovina je omeđena crvenom crtom. |
Iako je Stjepan II. Kotromanić
bio ugarski vazal, često je isticao svoju moć, što se može vidjeti sa natpisa
njegova većeg pečata na kojem je urezano na vanjskom vijencu: "Pečat
go(spo)di(n)a Stipana bana svobodnog g(ospodi)na vse zemlje bos'nske". Na
unutarnjem vijencu je urezano: "Usorske, Sol'ske i Dolne Krai(n)ske i vse
zemlje humske". Na osnovu ovoga pečata, može se zaključiti kako je Stjepan
II. Kotromanić učvrstio svoju vlast nad Usorom i Solima. U ovom se razdoblju
utjecaj kralja u Usori i Solima sveo na minimum.
Pitanje župa Usore i Soli ponovno
je aktualizirano nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića 1391.
Tada su Usora i Soli ponovno postale predmet zanimanja za središnje vlasti,
koja je nastavili staru politiku dodjeljivanja ovoga teritorija svojim
podanicima.
Osmansko osvajanje
Druga polovica 15. stoljeća u
Kraljevini Bosni je obilježena međusobnim sukobima plemstva i kralja što je
doprinjelo slabljenju države. Tome su doprinjele i Osmanlije, koje su započele
s prvim pljačkaškim upadima još 1386.
Banovina Usora u ranom 15. stoljeću |
Razni plemići su u međusobnim
borbama često pozivali Osmanlije u pomoć, koji su te pozive vješto koristili za
ostvarivanje svojih ciljeva, doprinoseći još više bezvlašću. Naime, plemstvo je
zbog čestih međusobnih ratova često plaćala osmansku vojsku, koja se borila za
njihove interese. Time su sami plaćali uništenje vlastite države.
Osmanlije su iz ovih vojnih
pothvata imali znatne koristi jer su unaprijed znali kakva je politička
situacija vladala. Tako su samo čekali povoljan trenutak za napad. Pod
izgovorom da bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) nije platio sultanu
Mehmedu II. godišnji danak, Osmanlije su odlučile da osvojiti malu kraljevinu.
Osmanski vojni pohod je započeo u proljeće 1463., a predvodio ga je sultan
Mehmed II. i veliki vezir Mahmud-paša Anđelović.
Prvo do tada poznato spominjanje
ovoga područja u osmanskim dokumentimaje zabilježeno 1463., upravo u vrijeme
osmanskog osvajanja Bosne. Naime, kada je sultan Mehmed II. na svom putu prema
Bosni "...došao u Vučitrn stigao mu je ulak od Ali-bega i javio da je
bosanski kralj spalio Agac Hisar (Drveni Grad)". Iz ovoga se može
pretpostaviti da je Stjepan Tomašević vodio borbe na ovom području sa
Osmanlijama i da je prilikom potiskivanja Osmanlija spalio Agac Hisar.
Stjepan Tomašević prilikom
daljnjih napada Osmanlija pobjegao u grad Ključ, nastojeći pripremiti obranu.
Grad je okupirao veliki vezir Mahmud-paša Anđelović, koji isprva nije znao da
se u Ključu nalazi i kralj. Kada je Anđelović saznao za tu vijest, ponudio je
da će mu poštediti život ako se preda. Čim se kralj predao, veliki vezir ga je
doveo pred sultana. Sultan mu je slobodu ako zapovjedi posadama bosanskih
gradova da se predaju. Tako se određeni broj gradova predao, dok se drugi dio i
dalje branio. Kada je sultan postigao što je htio, prekršio je svoje obećanje i
pogubio kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu.
Pad Bosne je imao za posljedicu
da su europske sile tek tada shvatile što su izgubile i da su one izravno na
udaru Osmanlija. Osobito je na udaru bilo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i
mletački posjedi u Dalmaciji. Zbog takve se situacije, kralj Matija Korvin
odlučno suprostavlja Osmanlijama nastojeći vratiti što više izgubljenoh
teritorija svojoj kruni. Tako je u suradnji s Mletačkom Republikom sklopio
sporazum u cilju zajedničkog napada na Osmanlije.
Hrvatsko-ugarski kralj je u tim
vojnim akcijama 1464. uspio zauzeo Usoru i Soli i nastavio daljnja kretanja
prema Srebreniku i Jajcu. Tu je formirao obrambene banovine: Jajačku i
Srebreničku. Usora i Soli istočno od rijeke Bosne su postale dijelom
Srebreničke banovine, a manji dio Usore zapadno od te rijeke dijelom Jajačke
banovine. Srebrenička banovina je pala pod osmansku vlast 1520, a Jajačka 1528.
Crkva sv. Ilije u Modriči
Jedna od najljepših crkava u
srednjovjekovnoj Bosni bila je ona sv. Ilije u Modriči na desnoj strani donje
Bosne. U njoj se vjenčao ban Tvrtko I. godine 1374. Po svoj prilici, ta je
crkva s franjevačkim samostanom bila njegova zadužbina, koju je ban Tvrtko
sagradio nešto prije svoga vjenčanja. Godine 1579. Turci su zapalili ovu crkvu
zajedno s franjevačkim samostanom i nisu dopustili, da se obnovi. Bosanski
biskup Baličević piše godine 1600. da je ta crkva bez krova. Pavao Rovinjanin,
službeni pohoditelj bosanske franjevačke provincije, piše o ruševinama te crkve
u svom izvještaju godine 1640.:
"Samostan u Modriči je najtješnji i najtužniji u ovoj provinciji... U samostanu ima mala podzemna nazovi crkvica... Ali na jednu milju daleko ima prekrasan hram, veći nego crkva u Kopru, sa stupovnom galerijom unu tra unaokolo crkve."
U svom izvješću Propagandi godine
1675. bosanski biskup fra Nikola Ogramić govori o "širini i visini" i
o "umjetnosti neopisive vrijednosti" te crkve. Na koncu nadodaje, da
je godine 1663. rijeka Bosna promijenila svoje korito na desnu stranu i
odnijela crkvu sv. Ilije s okolnim zemljištem.