Brijezi i ljudi: Osvrt na (foto)monografiju Mijo Franković: Župa Breške (Ogledi o župi u riječi i slici)

“Postoje knjige koje su negdje na rubu, nisu znanstvene, a nisu ni knji- ževne. Mogli bismo ih nazvati spomenarskim knjjigama. One su mali zavičajni spomenari jednoga kraja i jednog broja ljudskih stvorenja. Ti zavičajni spomenari donose uspomene i sjećanja, više ili manje su dokumentirane i govore svojim posebnim jezikom: jezikom zavičaja.” 
fra Franjo Martinović, iz predgovora knjizi

Monografiju o župi Breškama, u svojih 234 stranice bogato popraćene fotografijama, čini pet cjelina i dodatak. Prvo nas poglavlje živo informira o zemljopisnom položaju i prirodnim obilježjima Brežaka; u drugom su poglavlju Breške obrađene dijakronijski, tj. kroz najvažnije povijesne epohe; trećem je poglavlju tematika također jednim dijelom povijesna, ali s naglaskom na nastanak i razvoj župe, a s druge strane opisuje se župa sinkronijski, sa svim svojim bogatstvom – duhovnim, geografskim, materijalnim; četvrti je dio knjige posvećen časnim sestrama koje su djelovale ili djeluju na Breškama; peto poglavlje predstavlja stanovništvo kraja, kulturološke i društvene osobitosti; dodatak pak donosi vrijedne podatke, kao što su popis župnika i kapelana koji su služili u brežačkoj župi te popis svećenika i sestara rodom iz župe.


Posebnu vrijednost knjige predstavlja preko 300 fotografija, koje vjerno oslikavaju sve što je rečeno i napisano. Na njima su krajolici, pejzaži, ljudi pojedinci, ljudi u skupinama i objekti – crkve, kapele, spomenici, kuće, na njima su etnomuzejski eksponati i umjetnička djela – arhitekture, slikarstva, kiparstva, etnofolklora, na njima su matice, groblja, stećci, nadgrobnici... Bilo da su crnobijele ili u boji, stare desetljećima ili iz digitalnog doba, fotografije su brižljivo probrane, zorno prate tekst i dokumentiraju čari i opstojnost župe Breške.

I. Zemljopisni položaj i prirodna obilježja
“Ovdje se duboko spajaju povijest i priroda u magično jedinstvonovog životnog savršenstva kamenih križeva kršćanstva i cvjetne palete boja i zvukova prirode. Brežački su krajolici privlačnost pojavnosti na koji se može odgovoriti bez riječi, ljepotom pogleda i pjesmom ptica.”
 M. F. 

U prostorno-organizacijskom smislu župa Breške prostire se na tri područja: Dokanj, Breške i Obodnicu Gornju. Za Dokanj se ističe da s raspoznatljivim antropogeografskim karakteristikama postoji još od prije dolaska osmanske vlasti i da katoičko-hrvatska komponenta u njemu nije nikad prekinuta, usprkos snažnim negativnimpovijesnim procesima, kao što su islamizacija, ratovi, kuga, nerodne godine, nasilnae migracije i diskriminacija. Breške, smještene 11 km od Tuzle, svojom visinskom superiornošću dominiraju nad tuzlanskom dolinom, o čemu svjedoči i samo ime naseljenog mjesta. Još dublje u Majevicu zalazi Obodnica Gornja smjestivši svoje zaseoke na njenim stranama. Svakako vrijedan pomena jest jedinstven obodnički krajolik Zeleni kamen, prirodni fenomen velikog geomorfološkog i reljefnog značaja. Osim pomenutih naselja brežačkoj župi pripadaju i naselja Tisovac i Trstje, iako su infrastrukturnom u sastavu Gornje Lipnice. 

Zbog izrazite blizine tradicionalnom industrijskom središtu Tuzli, cijela je župa funkcionalno podređena, iako su uvjeti za voćarsku proizvodnju, stočarstvo i pčelarstvo idealni. 

Od putne infrastrukture okosnicu predstavlja regionalni put Tuzla – Dokanj – Spomenik – Šibošnica – Čelić. Riječ je o povijesnom putu koji je još od srednjeg vijeka postojao kao karavanski put, da bi dolaskom osmanske uprave dobio strateški važnu ulogu veze tuzlanskog područja sa Slavonijom i izlaskom na rijeku Savu. 

U prostornom smislu ovo područje pripada zemljopisnoj cjelini Majevice, a funkcionalno je potpuno okrenuto Tuzli. Reljefno gledajući župa Breške predstavlja najizraženiji orografski oblik na području općine Tuzla.


Hidrološki, teritorij župe pripada slivu Crnog mora, a prema ekološko-vegetacijskoj rejonizacijiu cijelosti je sastavni dio Pripanonske oblasti. Najzastupljeniju biljnu zajednicu čine brdske visoke šume bikve, čiste i s drugim lišćarima. Ipak, ima i visoke šume kitnjaka, običnog graba te šumske kulture četinara. Najčešće su grmolike vrste zova, žestika, kozokrvina, drijen, glog i smreka. Zastupljeni svijet divljih životinja uglavnom je karakterističan za navedene biljne zajednice: zec, srna, fazan, jarebica, divlja svinja i mnogobrojne vrste ptica.

Župa je bogata prirodnim rijetkostima zahvaljujući niskom stupnju graditeljskih intervencija u smislu promjene reljefa. Npr. od botaničkih vrijednosti ističe se prisutnost drvenaste vrste lipe (Tilia l.), pravog ukrasa brežačkoga krajolika uopće te posebno atraktivnog pejzažnog elementa užeg lokaliteta župne crkve na Breškama. Na majevičkim stranama u svibnju cvjeta i zaštićena vrsta crvena udika (Viburnum opulus L.). Od životinjskih rijetkosti, u Crnom Blatu, na lokalitetima Bor i Triješanj u vrlo interesantnom močvarnom staništu evidentirana je prisutnost rijetke, ugrožene i zaštićene vrste kornjača. Period njihova hranjenja i razmnožavanja traje svega nekoliko tjedana u svibnju i lipnju, nakon čega se povlače u skloništa pod zemljom, gdje sigurno zaštićene svojim oklopima padaju u duboki san iz kojeg se bude tek naredne godine kad se steknu pogodni uvjeti vlažnosti i topla vremena. U obodničkom zaseoku Lameši dominira geološki profi l s lako uočljivim ogromnim kamenim blokovima izrazito zelene boje, čija cjelina prezentira izvanredan geološki fenomen, a i potencijalnu turističku atrakciju. Radi se o magmatskim stijenama serpentinita. Po njemu je i širi lokalitet dobio naziv Zeleni kamen. Hidrološki raritet jest izvorište rijeke Tinje, geološki značajnoga vodotoka na karti Bosne i Hercegovine. Također vrijedan spomena jest pokušaj obnove uzgoja vinove loze u Doknju i Nikolićima. Ta je kultura bila jako razvijena u srednjovjekovnoj Bosni i najviše zastupljena upravo u ovim krajevima. Vinogradarstvo je za vrijeme Osmanlija iskorijenjeno.

II. Slike iz povijesti

“Ovo je područje pod osmansku upravu palo tek 1512. godine. Naime, nakon osmanskog zaposjedanja Bosne 1463. godine, ugarski kralj Matija Korvin 1464. izvodi protuofenzivu na ovaj dio Bosne, oslobađa ga i uspostavlja vlast ugarske krune pod nazivom Srebrenička banovina, koja traje sve do 1512., kad Osmanlije konačno uvode svoju upravu.” 
M.F.

U drugom se poglavlju izlaže presjek povijesnih tokova.

Za ovo je područje u starom vijeku, u ilirsko doba, karakteristična gradnja tvrđavica na brežuljcima, o čemu danas ostaju uglavnom samo nazivi (Gradina, Gradac, Grad, Gradište...). Na nekim mjestima na Majevici pronađeni su materijalni ostaci iz vremena Ilira. Prema Benkoviću, gradina na Gradovrhu izvorno je ilirsko utvrđenje s kasnijim dodacima rimskih kulturnih slojeva.

Arheološki nalazi u Solima potvrđuju da je kršćanstvo ovdje bilo prisutno već u rimsko doba.Najbliža lokacija sačuvanih ostataka prve kršćanske crkve nalazi se u Skelanima kod Srebrenice. U srednjem se vijeku doseljavaju Slaveni, a u 9. st. dolaskom Mađara u Panoniju osjeti se i njihov utjecaj. 

Ništa se ne zna zasigurno, unatoč nekim izvorima, je li područje župe Breške u ranom srednjem vijeku pripadalo župi Soli, koju prvi put spominje Konstantin Porfi rogenet sredinom 10. st. Godine 1225. sljedeći put spominje se ponovno župa Soli kad kralj Andrija II. nakratko oduzima od matične zemlje ovo područje i poklanja katoličkom nadbiskupu Ugrinu. Sljedeći je spomen u Darovnici kralja Bele IV. po kojom je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim Krajima i drugim župama. Jedino je sigurno da je područje Majevice bilo pod punom vlašću Mađara od 1464. do 1512. u okviru Srebreničke banovine. 

Za osmanske uprave područje župe Breške pripada Zvorničkom sandžaku, Tuzlanskom kadiluku, a Gornjotuzlanskoj nahiji. Za to doba karakteristično iseljavanje započelo je 1512., a neprekidno traje do kraja 17. st. kad se drastično i povećava. 

Od kraja 13. st. u svim krajevima djeluju franjevci, u najstarijim samostanima na Gradovrhu, u Donjoj Tuzli, Gornjoj Tuzli, Skakavi, Gornjoj Bukovici, Starom Teočaku, Zvorniku. Zahvaljujući njima iseljavanje je ublaženo, a njihov je doprinos u duhovnom i kulturnom životu nemjerljiv. Jedan je od značajnijih fratara fra Stjepan Matijević, rođen u Breškama 1580. godine, a umro 1654. u službi misionara u Italiji. Službovao je u Sarajevu i u drugim mjestima Bosne, a značajno je i njegovo misionarsko djelovanje u Transilvaniji u Rumunjskoj. Jedan je od pionira književnosti u Bosni zajedno s fra Matijom Divkovićem.


Uspostavom austro-ugarske vlasti podižu se značajni industrijski pogoni, zapošljava se veliki broj ljudi s područja župe, a s obzirom na veliki vojni kontingent stacioniran u Tuzli povećana je potražnja poljoprivrednih proizvoda, tako da se brzo i naglo razvija i poljoprivreda na području župe Breške. 

Mirno političko razdoblje završava se Prvim svjetskim ratom i usponom kraljevine SHS, a uzroci su uglavnom napetosti između Zagreba i Beograda. Nadalje, veliki broj života odnijeli su svjetski ratovi i španjolska gripa – kuga 1819. Period socijalističke Jugoslavije značajan je po naglom porastu zaposlenosti i populacijskom bumu, ali je taj razvoj usporen krajem šezdesetih. 

Rat 1991.–’95. jako utječe na iseljavanje.  

III. Župa Uznesenja BDM Breške

“(...) a oltarna slika u mozaiku izdvaja se kao izuzetno uspjelo umjetničko djelo. Slika predstavlja Gospu okruženu ženama i majkama s djecom. Sve je na toj slici shvatljivo i prihvatljivo, određeno i jasno, ali je istodobno sve u svojoj jednostavnosti uzvišeno pa pomnu motritelju zastane dah i on se osjeti primoranim stati s neusiljenim udivljenjem i upitati se – pa je li to moguće? ” 
fra Vjeko Božo Jarak

Sadašnje područje župe Breške tijekom 16. st. i do kraja 17. st. pripadalo je staroj povijesnoj župi Dragunja, koja je bila u sastavu samostanskog područja samostana sv. Marije na Gradovrhu. Kada su franjevci napustili samostan na Gradovrhu 1688. godine i otišli s većim dijelom vjernika preko Save, preostali dio vjernika s fratrima koji su tu ostali, sjedinio se sa župom Tuzla. Tako je do1925. kada Breške opet pripadaju Dragunji kao samostalnoj župi. U okviru Tuzlanske župe zbog teških i sudbonosnih uvjeta toga vremena nastala je Lipnička kapelanija koja se 1836. preseljava na Breške. 1839. kapelanija na Breškama postaje župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. 

Župna je crkva sagrađena 1890., a rekonstruirana je 1987. Za umjetničko ure- đenje enterijera jedne od najljepših crkava u kraju zaslužan je akademski kipar Zdenko Grgić. Najvrjednija pomena jest oltarna slika Gospa s narodom, ali veli- čanstveni su i vitraji, reljefi u bakru, bronci i drvetu. 

Područna crkva u Doknju podignuta je 1990. godine, a posvećena sv. Iliji Proroku. Od molitvištā tri su stara i u potrajnosti bogoslužja. Na lokalitetu Grebljice u Jarićima nalazi se jako staro molitvište, o čijoj starosti svjedoči katolička nekropola s ndgrobnicima iz raznih epoha. Kapela je posvećena Glavosijeku sv. Ivana Krstitelja. Na lokalitetu Spomenik na Staroj Majevici slavi se sv. Antun Pustinjak. U obodničkom zaseoku Dvor nalazi se spomen-molitvište s jednostavnom kapelicom na čast Gospi Lurdskoj. Osim župne crkve u Breškama, područne u Doknju i pomenutih pučkih molitvišta, župnu infrastrukturu čine suvremene područne i grobljanske kapele u Trstju, Tisovcu, Breškama. 

Opća slika župe Breške slična je najvećem dijelu katoličkih župa u Bosni i Hercegovini po jednoj zajedničkoj osobini, koja se odnosi na stalno smanjivanje broja vjernika, članova župnih zajednica.Prema podacima iz 2009. evidentirano je 1730 župljana u 685 obitelji, što je za 60 članova manje nego prethodne godine. 

Od crkvenih događanja u tijeku liturgijske godine jest blagdan Uznesenja BDM. Na sam blagdan okupi se na glavnoj svetoj misi više tisuća vjernika iz župe i drugih župa Tuzlanskog dekanata te iz dijaspore. Drugi je crkveni doga- đaj proslava zaštitnika područne crkve u Doknju sv. Ilije Proroka. Misna slavlja održavaju se po svim grobljima, u Doknju, Donjim Breškama, Gornjoj Obodnici i Matićima, te na područnim kapelama. 

Župske su matice temeljni administrativni dokumenti župe kao žive zajednice vjernika, koje evidentiraju osnovne mijene u životu čovjeka člana župske zajednice, kao što su: krštenje (rađanje), vjenčanje i smrt. Pored šireg sociološ- kog i demografskog značenja one imaju i višestruki kulturni značaj. Daju nam podatke o pojedinim narodima, imenima i prezimenima, o rodovima, porijeklu pojedinih rodova, dokumentuju kretanje stanovništva, bračnom moralu, o obiteljskim zajednicama, duljini životnog vijeka u pojedinim vremenskim razdobljima, dokumentira općepovijesne nezgode (ratovi, glad i nerodne godine, epidemije). Posebno imaju ogromno značenje za nacionalnu, crkvenu i vjersku povijest. Najstarije matice u župi Breške vode se od 1823. godine kao jedinstvene evidencije i krštenih i umrlih župljana. Matice su sve do početka prošloga stoljeća vođene na latinskom jeziku. Najstarija matica župe Breške počinje s “p. Elias Ilich de Varesh eorum capellanus Lipnicaensis” (Ilija Ilić, od Vareša, kapelan lipnički). Pod rednim brojem 1. bilježi se smrt supružnika Ilije Dugonjića iz Drijenče u 90. godini života, blagovremeno opremljenog svetim Sakramentima.


U župi Breške tijekom njezine povijesti svoje pastoralne dužnosti obavljali su mnogi poznati i značajni fratri. Nemoguće je završiti ovo kazivanje, a ne spomenuti fra Ljudevita Luju Zloušića, poznatog profesora matematike i fi zike i odgojitelja mnogih franjevačkih đaka, duhovnika, obnovitelja Olovskog svetišta, publicista i na kraju instruktora iz matematike mnogih gimnazijalaca i studenata u to vrijeme (instruirao oko 1000 studenata i đaka) među kojima je i autor ovih redova. 

U Breškama je službovao i fra Petar Pejčinović 1930. godine kao kapelan. Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata napušta franjevački red. Poslije 1945. godine otvaranjem Filozofskog fakulteta u Sarajevu, osniva katedru za latinski jezik, gdje ostaje na njezinu čelu sve do svoje smrti, kao poznati latinist i javni radnik. 

U pastoralnom svećeničkom zboru bio je i fra Anđeo Mutić, svećenik franjevac, koji je 1937., dok je obavljao službu župnika, postigao doktorat teoloških znanosti iz Novog Zavjeta. 

IV. Brežačke časne sestre

Uz 170. obljetnicu župe Breške ujedno je i 125. obljetnica dolaska i početka djelovanja časnih sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi. Njihov rad na župi trajno je obilježio brojne oblike života mnogih generacija župljana ove župske zajednice. Sestre su živjele i radile za svoju crkvu i za svoj narod. Pored rada na svojoj ekonomiji obavljale su gospodarske i poljske radove i po selima pomažući siromašnim obiteljima, gdje nije bilo radne snage. Svojim likarijama po rasutim obroncima Majevice bile su i liječnice i veterinari te u tom smislu pomagali svakome bez obzira koje vjere bio. 

Nakon 67 godina boravka i djelovanja na Breškama sestre su morale napustiti samostansku zgradu 1. 3. 1950. godine.

V. Stanovništvo, kulturološke i društvene znamenitosti

Stanovništvo župe Breške u etno-povijesnom pogledu pripada Brežačko-lipničkoj hrvatskoj skupini kojoj pripadaju i Hrvati Drijenče. To govori o istoj ili sličnoj predajnoj kulturi, običajima, folkloru i općenito o materijalnoj kulturi načina života. Narodno predanje da su stari stanovnici Majevice bili Madžari ima svoju povijesnu opravdanost, jer su u Srednjem vijeku prije dolaska Osmanlija ovi prostori bili pod mađarskom (ugarskom) vlašću. Dok u susjednoj Drijenči još uvijek postoje predanja vezana za Mađare, na području župe Breške takva predanja i kolektivna pamćenja na Mađare nisu se sačuvala. Etničku i demografsku sliku najviše su mijenjale epidemije kuge i iseljavanje stanovništva. U velikim iseljavanjima stanovništva Tuzle i okoline u Slavoniju i Bačku svakako je sudjelovalo i hrvatsko stanovništvo ove župe. Znatan broj stanovništva ove župe preselio se na područje župe Drijenča. 

U običajnoj ili tradicijskoj kulturi Hrvata Bosne i Hercegovine, pa tako i ovog područja prisutne su dvije vrste naslijeđenih kulturnih slojeva iz dalje i veoma daleke prošlosti Hrvata BiH. To su slavensko-paganski običajni elementi i orijentalni (osmanski) elementi naslijeđa u običajnoj hrvatskoj kulturi. Postoji znatan broj običaja koji su isti ili veoma slični običajima muslimanskog stanovniš- tva. To se u prvom redu odnosi na profani dio običajnog prostora, npr. običaji pri gradnji kuće (svečano obilježavanje početka gradnje – temelj, završetka gradnje – šljeme te useljenje – naselje), društvene igre (igra prstena) i druge igre, dijelovi narodne nošnje, stari glazbeni instrumenti, zajednički folklorni elementi, način kićenja (srma, dukati, mamdije i drugo). Naravno da su mnogi elementi nestali ili su dobili drugu formu ili kontekst značenja. 

Iako je narodna nošnja dobila muzejski status na temelju onoga što je sačuvano, možemo reći da je ona potpuno identična s narodnom nošnjom svih ostalih župskih područja Drenačko-brežačko-lipničko-sprečke hrvatske skupine. Zajednička karakteristika za tu nošnju jest dominacija bjeline. Izvorna narodna nošnja, izuzimajući starije žene, uglavnom ima folklorno-prezentacijski značaj. Međutim sjećanje na tu nošnju kao tradiciju drage uspomene posljednjih je godina oživjelo, tako da bi se narodnoj nošnji mogla dodati još jedna značajka i to ona memorijalna. Etnografskim rječnikom rečeno ta narodna nošnja dobila je status stajnog oblačaja, dakle to je odjeća koja se oblači povremeno za blagdanske skupove i folklorne i druge kulturne manifestacije. 

Područje župe Breške posjeduje više lokaliteta na kojima se nalaze stećci ili mramorovi, kako ih narod od starina zove. U majevičkom kraju narod češće za stećke kaže da su to mađarska groblja, pod kojima se tu podrazumjeva njihova velika starost i porijeklo još iz doba kada su ovdje vladali Mađari. Postavljeni su pojedinačno kao usamljeni spomenici ili pak u skupinama te predstavljaju nekropole stećaka, odnosno stara katolička groblja. Po svojoj brojnosti, oblikovnoj i dekorativnoj vrijednosti, a posebno pejzažnim značajkama, područje župe Breške može se označiti matičnom oblasti ovoga specifi kuma kršćanskog sepulkralnog naslijeđa. Najznačajniji lokaliteti sa stećcima jesu katolička goblja u Obodnici Gornjoj, Donjim Breškama i u Doknju. 

Osnovu kulturnog profila župe Breške čine tradicionalna kulturna događanja i kulturne udruge. Kada je riječ o kulturnim događanjima koja se svake godine održavaju u isto vrijeme, onda na prvom mjestu treba spomenuti najstarije kulturne manifestacije Listari i Lilanje, koje pripadaju posebnom dijelu kulturne baštine, tzv. nematerijalnoj baštini. Veoma su starog porijekla zato što su motivirane rađanjem prirode, proljeća i novog života. Obje nose u sebi kultno-paganske elemente iz slavenskog perioda, na koji su kasnije slojevani kršćanski običajni elementi.

Alen Matošević, časopis Gradovrh, str. 214-221, godina 2009.

Brijezi i ljudi 

Osvrt na (foto)monografiju Mijo Franković: Župa Breške (Ogledi o župi u riječi i slici), recenzirao prof. dr. Ivan Šarčević, uredio i napisao predgovor Franjo Martinović, Breške – Tuzla, kolovoza 2009
Pokreće Blogger.