 |
| FOTO: Internet |
Nije beznačajno bilo, dapače, u vrijeme između Washingtona i Daytona, i to u županiji s bošnjačkom većinom u kojoj je malo prije uspostave Federacije prestala postojati postrojba HVO-a, pokretati hrvatski radio. Tadašnji su politički čelnici Hrvata Soli voljeli pobjedonosno isticati kako je istoimena postaja jedina hrvatska u BiH, a da je na području gdje dominira federalni partner. Vrata Hrvatskoga radija Radio postaje Soli otvorena su uz brižljivo sročeni slogan “Slušajte glas svog srca i razuma”.
Fra Petar Matanović ga je odmah s početka programa, sukladno svome duhovnom poslanju, raščlanio u jasnu poruku: “Ako Bog ne blagoslovi kuću, uzalud se trude njezini graditelji. Zamolit ćemo Gospodina da nadahne sve nas da se u njoj čuje istina i samo istina. Da se ovdje govori o veselju i radosti, da se čuje lijepa pjesma, ali i ono što je najvrjednije u ljudskom životu, da se pokaže sveukupna duhovna snaga hrvatskog čovjeka i svih ljudi dobre volje”. Pripremljeni i dnevno pravljeni program što se prvih dana emitirao svakako je odgovarao postavljenoj zadaći, unatoč tada još uvijek skromnoj tehničkoj radijskoj infrastrukturi. HR RP Soli ispočetka je svoga rada ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom i subotom emitirao vlastiti program od 15 do 19 sati, a nedjeljom od osam do 12 sati. Kasnije se broj sati vlastita programa povećavao.
 |
| Zvonimir Banović, glavni urednik |
Svi novinari, voditelji i urednici emisija, suradnici i djelatnici u marketingu iskazivali su se kroz emisije o kulturu, gospodarstvu ili politici na način da je po prvi puta u središte zbivanja stavljen hrvatski doprinos u očuvanju i razvijanju Tuzle i regije kao sredine zajedničkog življenja. Emitiran je serijal o povijesti Hrvata u Soli čije bi ponavljanje i danas dobrodošlo, redovito je “išla” emisija o braniteljima, o bojovnicima 115. HVO brigade “Zrinski”, o poduzećima koja su koliko-toliko materijalno skrbila nekoliko hrvatskih udruga, bilo je odvojeno prostora za vjerski program, učenje hrvatskoga jezika te ozbiljnu glazbu (jedino se tada pod palicom Branislava Štumfa i mogla čuti s valova postaje Soli). Odlično je bila slušana i emisija izvorne glazbe. Svojevrsni je pečat tadašnjoj “programskoj košuljici” davao i redoviti radio-most s hrvatskim postajama u Livnu, Orašju, Kiseljaku, Žepču, Busovači... Po prvi se puta tada i moglo čuti “o situaciji” u mjestima s hrvatskom većinom. Nedvojbeno je najveću posebnost HR RP Soli u monolitni tuzlanski eter donio u oblasti jezika ili preciznije - izgovaranja hrvatskih riječi putom jednog masovnog medija. I u tome su smislu bile najčešće reakcije. Jedni su, a to su bili Hrvati, objeručke prihvaćali i upijali, drugi su, pak, oni koji su tada slučajno nalijetali na tu frekvenciju ili ju “po zadatku” birali, baš u tome nalazili najveće zamjerke. Zapravo im je začuđujuće, pa čak i neprihvatljivo, bilo što Tuzlaci umiju i žele učiti govoriti hrvatskim jezikom. I to, najčešći su komentari bili, pored “našeg” svima razumljivog jezika. Nakon pisane hrvatske riječi u tiskovinama Hrvatskom Glasniku i kratko vrijeme u Glasniku HDZ-a Soli, govorenje hrvatskim jezikom u radijskim valovima bilo je prava mala revolucija u Tuzli. Baš je šteta što se ideja o hrvatskoj televizijskoj postaji ili barem studiju nikada nije ostvarila.
Radio je krucijalnu važnost imao i u smislu probijanja tadašnje informacijske blokade u kojoj su se nalazili Hrvati Soli kao nacionalni entitet u većinskom bošnjačkom okruženju. Do Tuzle su jedino dolazile jednostrano oblikovane vijesti iz Sarajeva, a ponavljane s lokalnih postaja, u kojima se uglavnom nijekao hrvatski identitet, a Hrvati izravno optuživali ili najčešće dovodili u kontekst rušenja bosanskohercegovačke države. O drukčijem političkom stajalištu od onoga kojega je propagirao bošnjački politički i vojni vrh do pojave radija Soli u Tuzli se nije moglo čuti. Istina, i prije početka rada postaje Soli u Tuzli se uspostavila respektabilna stalna dopisnička mreža hrvatskih medija: Hrvatskog radija, Hrvatske novinske agencije (HINA), Hercegbosanske novinske agencije (HABENA), Hrvatskog radija Herceg Bosne, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije... Stvorila se takva situacija da se u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni posve dobro znalo o prilikama u Tuzli i okolici, ali je to u osnovi bila jednosmjerna informiranost. Tek pojavom radija Soli ovdašnji su slušatelji mogli čuti o zbivanjima i na drugim područjima.
U informativnim emisijama često su prenošene vijesti Hine i Habene, telefonski su bili uključivani i bosanskohercegovački politički dužnosnici, kolege novinari su se javljali u već spomenutom radio-mostu, a gotovo su dnevna javljanja bila iz tadašnje Općine Ravne-Brčko gdje je mnogo bojovnika 115. brigade “Zrinski” bilo tada angažirano u 108. brčanskoj brigadi Hrvatskog vijeća obrane.
Najviše i zbog te činjenice, svima znanih razloga dokidanja 115. HVO brigade “Zrinski” i prelaska bojovnika iz Tuzle u Ravne-Brčko, HR RP Soli je imao važnu ulogu i na psihološkom “oporavku” Hrvata s područja sadašnje Tuzlanske županije. Jer, pojava radija Soli u osnovi je imala poručiti Hrvatima da za njih ima mjesta na svojim ognjištima, da mogu osnivati institucije i ravnopravno se uključivati u kreiranje političke i životne zbilje u mjestu gdje žive, da mogu, kako se to i danas nerijetko uobičava kazati, ostati svoji na svome. Prvi signali te poruke, barem što se tiče dvosmjernog probijanja informativne blokade i uspostavljanja vlastitog radijskog sustava, došli su u travnju 1995. godine, pola godine prije početka emitiranja vlastitog programa HR RP Soli. Tadašnje Poduzeće za radio difuziju Soli, naime, za taj je Uskrs u funkciju stavilo predajnik već ranije dobiven od Ministarstva obrane RH. Tada je počeo eksperimentalni program, a što je podrazumijevalo reemitiranje Prvog programa Hrvatskog radija. Uz objektivne poteškoće (slaba kvaliteta signala) nije bilo ni volje reemitirati program Hrvatskog radija Herceg Bosne zbog, kako je tada obrazlagano, “tvrdog programa iz Mostara”, premda je ta postaja pokrivala daleko najveći prostor u BiH gdje žive Hrvati i premda je svoj program, zahvaljujući najprije jakoj dopisničkoj mreži, kreirala na način da obrađuje teme zanimljive bosanskohercegovačkim Hrvatima. Svejedno, i preuzimanje programa iz Zagreba bilo je od ogromna značaja.
Nedugo nakon početka reemitiranja programa Hrvatskog radija Poduzeće za radio difuziju Soli dobilo je, uz pomoć Udruge “Bijeli put”, od Ministarstva financija Republike Hrvatske donaciju za nabavku studijske opreme. Time je bila posložena i posljednja kockica za otvaranje postaje Soli.
Naravno, jako je značajan put već bio “prevaljen”, od iznošenja ideje o radijskoj postaji početkom formiranja HVO-a u Tuzli, pa ponovljene takve ideje u HDZ-u Soli tijekom ‘93. i ‘94. godine, usvojenih odluka Regionalnog odbora HDZ-a Soli, formiranjem Poduzeća za radio difuziju kao nositelja aktivnosti, registracije Poduzeća... Suštinski gledano osnivač HR RP Soli je Regionalni odbor HDZ-a Soli, za prvoga ravnatelja Poduzeća bio je imenovan Ivica Marinović koji je kasnije postao predsjednik Upravnog odbora, a za ravnatelja je došao Božo Perkić. On je zajedno s Vladom Madžarevićem i Vickom Milićem bio u timu koji je izradio elaborat, a koji je prilikom kasnijih postupaka za dobivanje dozvola u mjerodavnim tijelima ocijenjen visokostručnim.
Hrvatski radio Radio postaja Soli nastao je na formalnim političkim odlukama Hrvatske demokratske zajednice i još više na volji i entuzijazmu nekolicine da sve to provedu u djelo. Vremenom se, dakako, “trošio” entuzijazam, propusti kojih je i ranije bilo počeli su bitnije utjecati na raspoloženje “veterana”. Jedan od tih propusta, a značajan u širem smislu, svakako je i nikada uspostavljeno Programsko vijeće u koje su trebali ući, barem je takva ideja zagovarana, predstavnici svih hrvatskih udruga iz Soli. S njime bi program bio “svehrvatski”, a Radio potpomognut od svih utjecajnijih institucija. Kako su izostala imenovanja, izostala je i očekivana potpora sa “sviju strana” iako se to u većini slučajeva nije htjelo javno priznati. No, itekako se primijetilo, i iznutra i s vani.
I danas, u desetoj godini postojanja, običan se slušatelj ne može oteti dojmu da Radiju nedostaje “pažnje i njege”.
-Radio Soli je jedini medij u sjeveroistočnoj Bosni koji emitira program na hrvatskom jeziku. Posebnu pozornost dajemo životu Hrvata, posebice za vjerske blagdane. Dnevno imamo 16 sati vlastita programa, raznolikog i zanimljivog za sve slušatelje, a sve to kreira 12 uposlenih-, rezimirao je glavni urednik Milenko Čajić.
Istina je, promijenile su se i okolnosti, od društvene zbilje do zakonom nametnutog gubljenja nacionalne odrednice - hrvatski. Sada je to postaja jedna od mnogih u gradu, ostavljena u tržišnoj utakmici. Mnogo je onih koji bi voljeli da Radio Soli na toj ljestvici sveukupnih vrijednosti zauzima više mjesto, a ne da mu je najveći uspjeh to što je opstao.
Zvonimir Banović, časopis Gradovrh, rujan 2013., str. 196-199
Zvonimir Banović, časopis Gradovrh, rujan 2013., str. 196-199
