RAZGOVOR S IVOM FILIPOVIĆEM RATNIM DOZAPOVIJEDNIKOM 108. PJEŠAČKE BRIGADE HVO (1995.)

General Ivo Lozančić u proljeće 1995.
obišao položaje Bojne Gromovi i čestitao na
uspješnoj odbrani hrvatskih prtostora

NOVE RAVNE: G. Filipoviću, na početku smo ovoga našeg razgovora, u povodu posljednje, najnovije četničke ofenzive na Boderištu. Radi se o izuzetno krupnom i značajnom događaju, ne samo za našu Brigadu već i za sve nas koji smo ostali, živjeti i raditi u općini Ravne – Brčko. Nas bi zanimalo na početku i za uvod, da nam kažete, kojim oruđima su nas najviše tukli i kako smo im mi uzvraćali, kako bi tu situaciju što bolje oslikali?

IVICA FILIPOVIĆ: Čime su nas udarali?... ovo je njihov već peti pokušaj da probiju našu crtu u pravcu Boderišta. Čime su udarali? Bolje reći čime sve nisu udarali, je l' !!! za ovu, očito dobro planiranu, ofenzivnu akciju - a to je vidljivo iz toga, da su oni već bili formirali i Taktičku grupu na tom terenu - imali su na raspolaganju tenkove, haubice, minobacače svih kalibara, patove, ose, zolje, ručne bacače, itd. Naravno, svim tim što sam nabrojao, oni su nas i tukli. Interesantno je da nisu tukli po dubini teritorija, uglavnom, ti su napadi ispoljeni po crti obrane naše bojišnice, na dijelu od kojih 400-500 metara.

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

Na nas je ispaljeno nekoliko tisuća granata! „Sitnog zrna“, ako mogu slobodno procijeniti, nije sigurno ispod 500 tisuća. Ali, kad smo uspjeli vratiti ta okupirana područja, tada su počeli tući i po civilnim ciljevima. Na takav način smo u Boću imali i jednu žrtvu - smrtno je stradala jedna starica. Važno je napomenuti da su četnici pokušali izvršiti proboj u dva pravca: u pravcu tog već famoznoga rova „Vukovar“, i u pravcu Iličkova. Tamo je i padalo najviše granata?

Oni su, ustvari, prvu žestoku vatru otvorili u pravcu Iličkova, kad se pojavila i neprijateljska pješadija, tj.njihovi izviđači. Čim smo uočili te izviđače, odmah smo blokirali taj dio, iako je kasnije težište artiljerske vatre kao i djelovanje neprijateljske pješadije bilo usmjereno u pravcu rova „Vukovar“. Ne bi smjeli zaboraviti ni to da su oni u ovaj akciji upotrijebili elitne jedinice koje su im stajale na raspolaganju, a koje se, i inače, kreću po ovom posavskom ratištu. Bili su tu Arkanovci, Pešini zločinci te Mauzerovi panteri (iz Bijeljine), pa čak i neke jedinice iz Valjeva.

A mi – čime smo se mi branili? Uglavnom smo se branili onim što se našlo na crti u tom trenutku: to je bilo pješačko oružje, protuoklopna sredstva tipa ose, zolje, kao i minobacači svih kalibara. I, naravno, srcem i hrabrošću vojnika koji nisu posustajali u tako žestokom napadu!

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

Četnička provala

NR: Šta se dešavalo poslije? Kako je došlo do toga da smo izgubili nekoliko rovova?

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

I. Filipović: Čini mi se da sam Vam već spomenuo, u pripremama za ovaj razgovor, kako je jedna agresorska tenkovska granata bila veoma precizna, te je pogodila zaklon gdje su se nalazili naši bojovnici. Od gelera granate imali smo tada trojicu ranjenih. Ostali bojovnici koji su se nalazili pored njih, pokušali su da im pomognu i izvukli ih do obližnje kuće, koja se nalazila nepunih desetak metara od samoga rova „Vukovar“. S Obzirom da se radilo o obučenim agresorskim vojnicima koji su upravo pripremani za takve borbene napade, oni su – podržani kompletnim topništvom kojim su raspolagali – iskoristili trenutak izvlačenja naših ranjenih bojovnika i našli se u rovu „Vukovar“. Na takav način oni su, istovremeno velikim pristiskom i sa čela, ugrožavali i naše bokove, lijevo i desno krilo te tako prisilili na povlačenje naše vojnike i iz desnog i lijevog rova, od rova „Vukovar“.

Ali, ti su se vojnici povukli svega nekih dvadesetak metara, na rezervni dio crte. Na takav način oni su i dalje kontrolirali te rovove. Neprijatelj se ni u jednom trenutku nije našao u rovovima ni lijevo ni desno od rova „Vukovar“! On je jedino kontrolirao taj rov „Vukovar“.

Obranili smo komunikaciju Boderište-Begovača

NR: Pa dobro, znači, taj veliki ofenzivni napad započeo je uspješno za agresora, i to je bilo za sve vas, vjerojatno, veliko iznenađenje. Kako ste se snašli u početku, i šta je Vas, kao zapovjednika obrane, najviše brinulo?

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

Poslije toga uslijedila je organizacija obrane. Nakon koliko vremena ponovno se pokušalo vratiti taj rov? Taj pokušaj uslijedio je poslije nepuna tri sata od ulaska agresorskih vojnika. Pokušali smo, međutim, nismo uspjeli. Pretrpili smo gubitke, s obzirom da su oni taj rov i svoju pješadiju, te elitne jedinice, pokrivali izuzetno žestokom vatrom iz tenkova, haubica i minobacača.

I. Filipović: Brinulo me ono, ustvari, što se desilo: nismo izvršili proboj. U tom trenutku ja sam se nalazio na isturenom zapovjednom mjestu, u Prijedoru. Bio sam obaviješten odmah, u ranim jutarnjim satima, negdje oko 6 sati. Istog trenutka sam pošao sa svojim suradnicima na mjesto događanja, čak šta više, našao sam se u tom trenutku i u rovu „Vukovar“. Pokušali smo odmah dok je stvar još bila „vruća“, da jednim iznenadnim prodorom naše pješadije, donosno izviđačko-diverzantske grupe bojne Gromovi, vratimo taj rov. No, imali smo gubitaka, jednoga mrtvog bojovnika i par ranjenih. Na našu veliku žalost, to je bio dozapovjednik Bojne, Ivan Marčetić, a jednoga ranjenog bojovnika osobno sam iznio.

U tom trenutku, dakle, ništa drugo nije preostajalo nego uspostaviti polukružnu obranu ispred izgubljenoga rova. Tada smo svu našu vatru usmjeravali na moguće pravce uvođenja agresorskih vojnika i tehnike, dok smo istovremeno užurbano radili na osiguranju potrebnoga broja vojnika iz sastava cijele brigade, kako bi spriječili dalje napredovanje agresorskih snaga. U nekoliko narednih dana, naši bojovnici uspješno su uništavali svaki agresorski pokušaj izlaska na komunikaciju Boderište-Begovača. A takvih pokušaja je bilo četiri do pet dnevno. Odbiti tako žestoke nasrtaje agresora na otvorenoj bojišnici, zaista je trebalo i znati i htjeti i smjeti.

Pomoć Orašja, Srednje Bosne i bošnjačko-muslimanskih jedinica

NR: Zborno područje Orašje nam je priteklo u pomoć, a dobili smo i pomoć iz srednje Bosne. Kolika je bila ta pomoć?

I. Filipović: I ovoga puta, pomoć je iz Orašja bila u mjeri mogućega - čim smo tražili potporu u višecijevnim bacačima raketa, mi smo je dobili. Dobili smo je u dva navrata i to po dobro odabranim ciljevima. Zašto sam rekao „u mjeri mogućega?“ Zato , što poslije te pomoći u dva navrata, više nije bilo ni moguće da nam pomažu. Iz prostoga razloga što nam je agresor prišao toliko blizu, da nas je dijelila distanca od nekih dvadesetak metara. A iz srednje Bosne, točnije, iz Viteza, pomoć u ljudstvu uslijedila je veoma brzo, što je, svakako, kako za borce naše Brigade, tako i za sve nas, bio još jedna podstrek da očuvamo ono što čuvamo već tri godine. Želim spomenuti i to da smo od Glavnoga stožera HVO, veoma brzo dobili pomoć i u materijalnotehničkim sredstvima.

Iskustva kroz koja su prošli 108. p. br. HVO i Bojna Gromovi
korištena u ustroju Vojske Federacije BiH

NR: Kolika je bila pomoć Armije BiH?

I. Filipović: Pa, u prvim trenucima, osim moralne potpore i jedinica u pričuvi, nismo imali nikakvu drugu pomoć od jedinica Armije BiH. Istina, mi je nismo ni tražili. Bojovnici, prije svega bojne Gromovi, a naravno i ostalih bojni koji zaslužuju sve moguće pohvale, uspijevali su odbiti svaki pokušaj agresora da izađe na komunikaciju Boderište-Begovača, dok su u noćnim satima trpjeli jaku topničku vatru.

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

Sve se to dešavalo na otvorenom prostoru, između kuća, dvorišnih zgrada i sličnoga. Tek tada, kada su starješine armijskih jedinica uvidjele da agresor nema namjeru odustati i da su naši vojnici zaista iscrpljeni - bilo je tu i poginulih, i ranjenih – a svjesni, pri tome, činjenice šta bi se desilo sa desnoga krila 215. motorizirane, ukoliko bi naše snage posustale i četnici ovladali dijelom spomenute komunikacije Boderište-Begovača, ponudili su nam da vlastitim snagama preuzmu od nas taj kritični dio crte obrane, u duljini od oko 300 metara. Imajući sve to na umu i s obzirom da smo trpjeli jaku vatru u još dva pravca po našoj crti, mi smo udovoljili njihovu zahtjevu. Međutim, poslije preuzimanja toga dijela naše crte obrane od armijskih jedinica – valjda su i neprijateljski vojnici bili iscrpljeni - puna dva dana nije bilo napada.

Povratak izgubljenih položaja

NR: Kako je došlo do vraćanja izgubljenih položaja?

I. Filipović: Taj vremenski period od dva dana zatišja, iskorišten je za planiranje kontra-napada, i vraćanje izgubljenoga. U osmatranju pravaca za uvođenje artijerijskih oruđa-tenkova, sudjelovali su, kako časnici naše brigade, tako i armijskih jedinica. Što znači da je akcija vraćanja bila zajednički planirana, ali djelomično i izvedena. Za izvođenje ove akcije, bilo je upotrijebljeno i naše i armijsko topništvo, s tim da je ljudstvo za izvršenje ovoga zadatka bilo iz sastava Armije BiH. Nakon napada topništva, tenkova, minobacaca, očigledno, po dobro odabranim ciljevima, manevarske jedinice iz sastava Armije BiH, veoma su brzo potisnule agresorske vojnike i ovladale terenom koji je privremeno kontrolirao agresor. Najaktivniji dio ove akcije trajao je nepuna dva sata.

NR: Kakve su procjene o gubicima agresora?

I. Filipović: Gubici neprijatelja u ljudstvu su, po našim procjenama, između 20 i 30 mrtvih (samo deset tijela agresorskih vojnika ostalo je na našoj strani). U tehnici, jedan je neprijateljski tenk ošte- ćen i zarobljena je veća količina municije pronađena u podrumu kuće kod rova „Vukovar“.

NR: Kakvo je trenutno stanje, i šta se dalje očekuje na tom dijelu bojišnice 108. brigade HVO?

I.Filipović: Trenutno je na crti obrane naše bojišnice veoma mirno, uz povremene provokacije iz pješačkoga naoružanja i minobacača. A šta očekujemo? Pa, očekujemo da će ponovno pokušati ostvarenje svojih mračnih želja, jer ovo je njihov peti pokušaj, peta ofenziva na Boderištu. Do sada smo izdržali ovih pet, siguran sam da ćemo izdržati i svaku narednu.

Namjera četnika bila je ovladati komunikacijom Boderište-Begovača

Nove Ravne, ratno izdanje 1995.

NR: Šta su ustvari četnici htjeli postići tom najnovijom ofenzivom? Oni su htjeli ovladati dijelom komunikacije, već sam to rekao, Boderište-Begovača. S toga dijela oni bi sebi osigurali ugrožavanje kompletne crte 215. brigade, do Vranovače. Izlaskom na Vranovaču, na tu izuzetno dominantnu kotu, oni bi uspješno kontroliratli kompletan teren Vranovača - Lipovac. Što znači-proširili bi koridor.

I. Filipović: To im je bio apsolutni cilj: proširenje koridora i, siguran sam u to, da oni žele jednostavno prisiliti i jedinice HVO i jedinice Armije BiH na ponovno primirje, što njima ide u prilog. Jer, sigurno je točan podatak kojim mi raspolažemo, da oni imaju jako malo ljudstva. Imali su velike gubitke tijekom proteklih pet godina rata. Oni žele pokazati kako su još uvijek moćni i kako nas mogu prisiliti na primirje koje u ovom trenutku, pogotovu bošnjački narod, bar se tako izjašnjava, ne želi potpisati.

Velika želja za očuvanjem hrvatskih prostora

Potrebno je istaknuti izuzetno visok moral bojovnika, u prvome redu bojovnika bojne „Gromovi, a onda i bojovnika ostalih bojni koji su pokazali veliku želju za očuvanjem svojih prostora. Naša je brigada izuzetno sposoban i stabilan kolektiv. Na svaku moju zapovijed, odgovoreno je istog trenutka. Kad god sam tražio pomoć u ljudstvu, u tehnici, iz prve, treće, četvrte bojne, u roku od pola sata to je bilo već realizirano. Više nego odlično funkcionirali su svi pristožerni organi. Jedino su na takav način bojovnici mogli izdržati tih pet krvavih dana. Ali, pomoć nisu pužile samo bojne, u njih se aktivno uključila i Vojna policija, koja je sudjelovala u svemu, od kopanja pričuvnih položaja, što znači tranšeja, rovova, do samoga čuvanja crte obrane.