Gradovrh je bio stari bosanski grad nad rijekom Solinom. U prošlom stoljeću bili su vidljivi zidovi tvrđave. U Gradovrh su preselili franjevci iz samostana sv. Marije iz Gornje Tuzle kad je ovaj uništen (1535). Ondje im je Ivan Maglašević i njegov sin Pavao (uz sultanovu dozvolu) sagradio crkvu i samostan 1541. godine. U crkvi se jedno vrijeme čuvala glasovita slika Majke Božje Zvorničke.

Biskup Baličević našao je u Gornjoj Tuzli 1600. godine samostan i crkvu, a u samostanu 15 franjevaca (10 svećenika, 3 klerika i 2 brata laika). Oni su opsluživali 400 katoličkih obitelji u kojima je bilo 1600 vjernika. Crkva je bila vrlo posjećena (dolaze i pravoslavni i muslimani) i narod joj daruje priloge pa joj nisu smetali ni lopovi koji su je bili opljačkali. (Vijećnik provincijske uprave /definitor/ fra Jure Neretljanin piše u Rim 1623. kako je Gospa učinila veliko čudo nad razbojnicima koji su jedne noći pobili dvanaest /od četrnaest/ fratara). 

Gradovrh
Tada je samostan u Gradovrhu opsluživao pet župa: Gradovrh, Dragunju, Bijelu, Korjenitu i Brku. Tuzlanski samostan sv. Petra imao je samo tri župe: Tuzlu, Pojalje i Gračanicu. U samostanu u Gradovrhu pokopan je fra Petar Zlojutrić, sofijski biskup 1623. Fra Pavao Rovinjanin, vizitator, opisuje kako je posjetio Gradovrh 1640. i našao samostanska vrata okovana gvožđem, a samostan je bio malen (kao pola crkve) dok se u prostranoj i lijepoj crkvi čuvala Gospina slika iz Zvornika (velike umjetničke vrijednosti). Godine 1674. dolazio je u Gradovrh biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić i našao pust samostan (jer je bio odveć zadužen kod 70 turskih vjerovnika kojima je dugovao 13.000 dukata!!!). Samostan je imao 40 članova, 10 djece i 6 sluga.




Donjotuzlanski samostan imao je također 4.000 dukata duga. Samostani su potrošili mnogo novca za mito turskim sudovima da ih oslobode napasti pećkog patrijarha koji je od katolika tražio crkveni porez i htio ih podložiti pod svoju vlast. Turci su pak sa svoje strane prijetili da će gradovrški samostan pretvoriti u džamiju ako fratri ne isplate duga. Tuzlanski samostani i katoličko pučanstvo teško stradaju za bečkih ratova (1683 – 1699) kad narod masovno iseljava iz ovih krajeva, a zatim je ostatak katolika iščezao među muslimanima i pravoslavnima. Prema biskupu Olovčiću, u Tuzli je 1674. bila samo jedna crkva, jedna župna kuća i 1.200 katolika, a u Gradovrhu je samostan bio stalno zatvoren i u njega je na svetkovine dolazio jedan fratar držati misu pa odmah bježao da ga ne uhvate vjerovnici. Župa je brojala 1400 duša. U župama koje je opsluživao ovaj samostan bilo je još gore: Brka nema ni crkve ni kuće, a ima 1962 katolika, u Korjenici (Bijeljinsko Polje) nema crkve nego samo župna kuća s 1418 katolika. Crkve nema ni u župi Bijela koja broji 995 katolika, a ni u Dragunji, ali postoji župna kuća i župa ima 1161 dušu.

U Gradovrhu je 22. VIII. 1682. bodežom ubijen gvardijan fra Bernardin, a fra Luka župnik živ ispečen dok je vratar fra Tadija Soilo u samostanu nabijen na kolac. Konačno su 1688. godine nakon nevolja, gladi i kuge franjevci napustili samostan u Gradovrhu i prešli u Bač, gdje su imali župu. Samostan u Baču zvao se do 1705. gradovrški, ali se kasnije morao nazvati bačkim. Fratri su napustili samostan sv. Petra u Donjoj Tuzli 1690. ostavivši gvardijana i jednog svećenika, ali kad su Hrvati u prosincu doprli do Tuzle i porušili grad, morala su i ova dvojica pobjeći preko Save s 3.000 vjernika u Cernik pa onda u Šarengrad. Istina, franjevci su ubrzo obnovili samostan u Donjoj Tuzli, ali su ga 1697. opet napustili i otišli u Šarengrad podigavši samostan u Vocinu. Ratovi i progonstva učinili su svoje. Nestalo je mnogo katolika s njihovih djedovskih obitavališta.


Fra Pavao Dragičević piše 1742. godine kako se na ˝nekom brdovitom, posve zapuštenom mjestu nalaze goli tragovi crkve, uz koju je bio samostan Gradovrha. I od tada se on više u Bosni ne spominje osim u pričanjima rijetkih staraca i u imenima nekih fratarskih njiva˝.

Pokreće Blogger.