Kratki uvod u ikonu

Riječ ikona (grčki eikon = slika) označava svetu sliku kojoj se ukazuje posebno poštovanje. Najčešće to je slika na drvu ili platnu. Izvorno naziv se odnosio na bilo koju sliku ili prikaz, bez obzira na materijal i tehniku izvedbe (kamen, mozaik, bjelokost, kovina i sl.) Kasnije se taj naziv upotrebljava za točno određeni pravac u umjetnosti, odnosno religijskom slikarstvu. U Istočnim Crkvama ikone imaju naročitu ulogu i značenje, a poštovanje koje im se ukazuje sastavni je dio službe.
Na katoličkom Zapadu ikone su s vremenom postale samo jedan od pravaca u umjetnosti, a sakralno slikarstvo je pratilo povijesne pravce u umjetnosti. To je možda i posljedica toga što na Zapadu nikad nije kao na Istoku bilo velikih i burnih borbi za štovanje svetih slika, kako je to osobito potresalo Istok.

Međutim iako je zapad razvijao umjetničke pravce i napustio strogu formu ikone upravo je Zapadna Crkva i bila najveći branitelj ikona. Naime čim je car Lav proglasio ikonoborstvo zakonitim, pape Grgur II i Grgur III oglušavaju se na tu naredbu, štoviše oni su na koncilu uRimu730. i 732. osudili ikonoborce i carevu politiku.



U prilog tome ide i činjenica da su zapadni monaški redovi do danas sačuvali ikonopis i ikonu kao jedinu umjetničku formu te kao prepoznatljiv i najsavršeniji mogući ljudski prikaz nadnaravnog i svetog, te mu kao takvom dajući posebnu čast. Tu se posebno ističu karmelićani, kartuzijanci, trapisti te benediktinci kao jedan od najstarijih zapadnih monaških redova.

Najstarije sačuvane ikone potječu već iz 1. i 2. stoljeća, a izvedene su kao freske na Rimskim katakombama po uzoru na helenističke portrete. Kasnije, likovi su tipizirani i shematizirani, prikazani plošno na zlatnoj pozadini. Doživjela je procvat u 12. i 13. stoljeću u Bizantu.

Postoje različiti stilovi ikona, premda one u osnovi slijede drevne kanone, koji određuju sve, od načina kako slikar (točnije: ikonopisac) pristupa svome djelu, preko načina nanošenja boje, do samog izbora boje. Pod bizantskim utjecajem razvile su se mnoge škole u Grčkoj (atoska, kretska),Rusiji (od kojih se ističu novgorodska i moskovska), Srbiji i Makedoniji (hilandarska, ohridska). UDalmaciji i Istri posebnu cjelinu tvore ikone tzv. Kretsko-venecijanske škole. Izrada ikona od 16. stoljeća, osobito u slavenskim zemljama, pokazuje utjecaj baroka sa zapada.

O opravdanosti štovanja svetih slika


Poznati teolog ikone Ivan Damaščanski obrazlagao je promišljanje da se u Starom zavjetu Objava Božja ostvarivala riječju, a u Novom zavjetu – i riječju i slikom (obrazom). On to argumentira utjelovljenjem Sina. Bog se dakle ne otkriva ljudima samo riječju nego u osobi utjelovljenog Logosa on prebiva među ljudima. Pritom se poziva na Mt 13,16-17: «A blago vašim očimašto vide i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su prorocii pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti štovi slušate, ali nisu čuli». Učenici su već neposredno vidjeli i čuli utjelovljenog Boga koga su proroci najavili.

Proglašavajući dogmu o štovanju ikona, saborski oci definirali su prirodu likovne umjetnosti kao bezuvjetno vrijednu. Vrhunac estetskog fenomena, ikona, a i umjetnost općenito, nije samo kombinacija izvanjskih utisaka koja iznenađuje našu sposobnost uzbuđivanja. Ali kako je zaista pojavnost postojeće stvarnosti moguća u osjetilnome i posredovanjem osjetilnoga, ona je bezuvjetno dostojna i vječna.

Ikonu se kao «oglašavanje bojama duhovnoga svijeta», opisuje i kao materijalni prozor koji je postavljen između dva svijeta, materijalnog i nadmaterijalnog, između svijeta koji nije supstancijalno zlo, ali stvarno sav u zlu leži (usp. 1 Iv 5, 19), i svijeta apsolutnoga dobra. Kao što kroz prozor naše sobe ulazi dnevna svjetlost i sunčeve zrake osvjetljavaju njezinu unutrašnjost, tako i kroz ikonu ulazi milosna svjetlost u prirodu materije osvjetljavajući posebno milosnim zracima preobraženjske nematerijalne svjetlosti osobu, i dušu i tijelo, onoga tko joj se molitveno obraća. Zato je «metafizika svijetlosti…osnovna karakteristika ikonopisa», jer sve što se otkriva, svjetlost je (usp. Ef 5, 13).
Transcendentni Bog otkriva se materiji, ali se ne svodi na nju i ne ograničava se njome. Stari zavjet govori da ljudsko oko nije vidjelo lice Božje (usp. Pnz 4, 12; 31, 17) i da ga ljudi ne mogu niti vidjeti (usp. Izl 33, 20). Dotle je u Novom zavjetu istaknuta misao i činjenica da se Bog približio svijetu preko svoga Sina koji ga je objavio (Iv 1, 18), ali njegova bît ostala je i dalje nedostupna čovjeku u materiji. Zato starozavjetna zabrana obožavanja materije (usp. Izl 20, 4-5) ostaje i u Novom zavjetu. Stari zavjet koji je znao za likovno predstavljanje anđela/kerubina koji su nevidljivi (usp. Izl 25, 18.19; 37, 7-8), nije odobravao slikanje Boga koji je bio ontološki udaljen od svijeta, a o čeme govori i Ivan Damaščanski.

U Novom zavjetu je drugačije. Bog je okrenut svijetu, objavio se svijetu, sjedinio se po čovjeku sa svijetom, po osobi, a ne po naravi Logosa koji je postao Bogočovjek. Zato Novi zavjet pruža mogućnost slikanja Boga čija je živa slika čovjek (usp. Post 1, 27), ali u pitanju je slikanje njegove pojavnosti kojom ga je svijetu pokazao njegov jedinorođeni Sin, a nikako njegove nespoznatljive bîti koju nitko nije nikad vidio (usp. Iv 1, 18). Zato učenje o ikoni Boga treba proizlaziti iz njegova milosnog odnosa prema svijetu.


Glavna poruka ikone je nešto onostrano, objavljensko. Uspoređujući sadržajno «najdublju ikonu», ikonu Spasiteljevu, sa Svetim pismom dolazi se do spoznaje da ikonografija saopćava isto ono što riječ objavljuje u zapisanim tekstovima. Dakle, dogmatski sadržaj, sadržan u Objavi, manifestira se dvojako –leksički i likovno. Leksički izražaj istina Objave, kao neposredniji, okrenut je čovjekovoj inteligenciji. To su formulirane dogme. One su kao takvi inteligibilni oblici izražavanja stvarnosti koja prelazi oblike i načine našega logično-racionalnog izražavanja.

Ikone također posredovanjem lika i boje, priopćavaju našoj svijesti taj smisao kroz estetske oblike izražavanja. Zato inteligibilni momenti ne ostaju strani ikonografiji. Pažljivo promatranje neke ikone otkriva u njoj stanovitu logičnu ‘nadgradnju’, određen dogmatski sadržaj kojim se određujenjeno podudaranje s Objavom, dakle, njena ikonost. Zato je ikona izražaj dogme jezikom slike, ona je ilustracija dogme. Ikona nije neka vrsta hijeroglifa ili rebusa koji prevodi dogme na profani jezik konverzacije. Naprotiv, ikona kao likovna, vizualna manifestacija dogme uvijek je iznad ljudskoga psihologizma i odražava onostranu a ne ovostranu realnost. Inteligibilna shvatljivost koja prožima ikone podudara se s dogmom Crkve. Zato obje tradicije, dogmatska i ikonografska, izražavaju vlastitim sredstvima isti sadržaj. (…)

Slika Bogorodice (Gospe) Gradovrške

Gospa Gradovrška
Dalje ćemo nakon pokušaja objašnjavanja smisla ikonopisa, raščlanjenja ikonopisnih pravila i kratke povijesti ikonopisa na temelju ikone Gospe Gradovrške objasniti osnove, teologiju, kanone Bogorodičine ikone, a samim tim posebnost i vrijednost rečene slike.

Prvo što se treba naglasiti na ovoj ikoni je to da pripada tipu ikoneEleusa (Nježna), koja prikazuje uzajamno milovanje i nježnost majke i djeteta. Često se ova slika naziva Umiljenje. Ikonografski tip “Umiljenje” ili, grčki, Eleusa, potiče po predanju od samog svetog apostola i evanđeliste Luke. On se upravo smatra autorom likova, i prepisa koji su se kasnije širili po cijelom svijetu. Karakteristična crta te ikonografije je postojanje dodirnih točaka između Likova Spasitelja i Presvete Bogorodice, koje simbolizira sjedinjenost nebeskog i zemaljskog, poseban međusobni odnos između Tvorca i Njegove tvorevine, koja je iskazana tom bezgraničnom ljubavlju Tvorca prema ljudima, da On daje Sina Svoga na smrt radi iskupljenja ljudskih grijeha.



Podloga ikone je zlatna. Zlato je jedan od najvažnijih simbola i simbolizira istinu. Istina se ne mijenja, uvijek je ista u svim životnim okolnostima i svim uvjetima poput zlata koje ne mijenja svoja svojstva ni svoj izgled bilo da je u vatri ili vodi. Haljine su također protkane zlatnom bojom. Ona i ovdje ima istu simboliku kao i na pozadini.
Ikone nas zapanjuju frontalnošću svojih likova tako i ova ikona. Ova frontalnost dovodi likove u izravni kontakt sa motriteljem i daje puni izražaj licu.


Dalje valja primjetiti da lica Bogorodice i Krista (a i na ostalim ikonama) imaju velike, bademaste oči, izdužene tanke noseve i mala usta. Ikonopisci nastoje ukazati na to da je svako osjetilo, primivši božansku milost, posvećeno i tako prestalo biti obično osjetilo biološkog čovjeka. I da je ono sada osjetilo duhovnog preobraženog Lika. Tj. kao da ga gledamo u ogledalu tj. u onostranoj stvarnosti. Preobraženoj stvarnosti, kao što su apostolic vidjeli Preobraženog Krista.


Marija na svojim ramenima i čelu ima stilizirane zlatne zvijezde (što se ovdje vidi samo na desnom ramenu, lijevo rame se ne vidi od Krista, a zvijezdu na čelu prekrila je kruna naknadno stavljena) međutim one su definitivno naslikane na svim spomenutim mjestima. A osnovno teološko tumačenje je da zvijezde označavanju njezinu savršenu čistoću. Djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Te zvijezde su jedan od prvih Marijinih simbola koji su svojstveni samo njoj na ikonama.


Marija je pokrivena maforijem (pokrivalo za glavu), što je oznaka udane žene. Ono što je bitno da je ono crvene boje, a tunika modre, plave boje. Dok je na Kristu to uvjek obrnuto. Plava boja označava čovjeka, a crvena božansko, nebesko. To je osoba odjenuta božanskim plaštem. Dakle ona je zemna ali pobožanstvenjena. Zato je ta crvena boja stavljena preko plave. Krist je za razliku od toga na ikonama Pantokratora obučen u crvenu, a preko ima plavu boju. To govori da je on u suštini božansko ogrnut ljudskim. Dakle on je Bog zaodjenut plaštem čovještva.  Krist je Božiji Sin koji je primio sve ono što je ljudsko. To vrijedi za ikone Pantokratora. Međutim kao i na ovoj ikoni vidimo da Krist Mladenac ne podliježe tome pravilu pa on nosi iste boje istog rasporeda kao i Marija, a nerijetko on nosi sasvim druge boje. To vrijedi kako napomenusmo samo za ikone Krista mladenca (kako je to i na ovoj ikoni). Obično je pravilo da on nosi narančastu haljinu ili bjelu što je također symbol mješavine božanskog i zemaljskog.
Veoma važan čimbenik svake ikone je svijetlost. Kako ikonopis nije realističan, ne pokazuje prirodan izvor svjetlosti niti sjene. Jedino svjetlo na ikonama je unutarnje svjetlo svetaca (Bogorodice)  i božansko svjetlo Kristovo. Svjetlo izbija iz lica Likova, a ne iz pozadine ili perspektive. To opet upućuje na onostranost proslavljenost prikazane Osobe.


 Promatrajući lica Bogorodice i Krista primjetit’ ćemo sklad i mir, gotovo bez ikakve izvanjske emocije ili pokreta. Jednostavni mir u pogledu između Neba i Zemlje. Majke i djeteta. Posebno treba pažnju obratiti na lice Bogomladenca. Krist iako malo dijete ima lice odrasla čovjeka. Pa rekli bismo gotovo staračko lice. Na ikoni to simbolizira vječnu mudrost. Dakle Krist iako mladenac (dijete), on nije obično dijete već onaj koji ima otkupiti ljudski rod pa je u njemu već od rođenja utkana božanska mudrost i vlast.


Na kraju ikonopisa, odnosno dovršetka ikone na nju se stavlja monogram osobe prikazane na ikoni.Napisano ime na ikoni povezuje ikonu sa njenim uzorom, osvećuje je imenom Božjim, i pomaže posmatraču da razumije o kojem svetom je riječ i da ne dođe do miješanja likova na ikonama. U Bizantu ikona naslikana po svim kanonima ikonopisa, a bez natpisa nije smatrana svetom ikonom. Slova se ispisuju crvenom bojom na zlatnoj pozadini, dok je u freskopisu na plavoj pozadini natpis bijele boje. Ovdje je pozadina rezbarena pa su slova kao i pozadina pozlaćena i rezbarena, a ne pisana crvenom bojom kako to kanon obično nalaže. Bogorodica, Mati Božija (Gospodnja). To je pravo ime Djeve Marije ispisano na ikonama sa inicijalima MR – ΘΟΥ, to jest Μητηρ Θεου – Mater Domini – Majka Božija (Luka 1,43). Naziv Θεοτοκος usvojio je Treći Ekumenski Sabor (Efes, 431), protiv Nestorijeve heresi a kao razvoj učenja o sjedinjenju dviju priroda u Isusu Kristu, ali ga Crkva nije unijela i u simbol vjere. Djeva “je rodila tjelom jednoga od Trojice, Krista Boga”, zato je ona Bogorodica:“Onoga koji se prije vijekova rodi od Oca bez matere, Sina i Logosa Božijeg, posljednjih godina rodila si začetog od prečiste krvi tvoje, bez muža, Bogorodice”. Ona nije majka božanstva, nego Sina koji je Bog, jer je neizrečivo začela tijelo Kristovo. “Kroz nju Nevidljivi se vidi.” Sam sin uzeo je svoju čovječansku prirodu, tijelo i dušu, procesom materinstva i neporočnog začeća, od Duha Svetoga: “Neobuhvatni Logos Očev od tebe, Bogorodice, obuhvatio se, ovaplotivši se”. Nestorije, koji razdvajaše u ovaploćenom Sinu Božijem dva lica, božansko i čovječansko, učio je da je Isus prosti čovjek u koga je Sin došao i bivao i sa kojim čini veoma tijesno jedinstvo. Protiv ove hereze, Efeski Saborproklamirati će da Djeva nije rodila čovjeka, ili posebnog čovjeka, nego samog Sina Božijeg, koji je uzeo od nje savršenu ljudsku prirodu. Tako je njeno bogomaterinstvo bilo priznato zajedno sa njenom djevstvenošću.

Pored Kristove glave se nalazi njegov monogram IC-XC što je skraćenica grčkih riječi Ἰησοῦς Χριστός, što znači Isus Krist.


  1. Još treba primjetiti malog anđela u lijevom kutu ikone koji pruža crveni rubac (plašt) prema Bogorodici. On vjerovatno predstavlja čast koju je Bogorodica dobila obukaviši se u nebeske haljine. Što će reći rodivši samoga Boga.


Zaključak



Kroz ovaj rad pokušali smo u što je moguće kraćim crtama približiti čitatelju smisao ikone, teologiju ikone i samu ikonu. Njen razvoj i upotrebu, veliku borbu koja se odvijala radi nje.
A sve u svrhu da bi koliko je to sa ovoga stajališta moguće razumjeli prekrasnu sliku Gospe Gradovrške. Da bi vjerniku, čitatelju i promatraču približili njenu simboliku. Jednom riječju da bi je iščitali. Jer ikona to u biti i jest, naslikana knjiga.

Katolici u Bosni na razmeđu istoka i zapada su imali veliku privrženost ikoni kao svetoj slici. To dokazuju brojne svete slike ikonografskog tipa o čijem bi se bogatstvu dao napisati poseban rad i posebno istraživačko djelo. Nažalost velika većina tih čudotvornih u narodu obljubljenih slika sada više nije u svojoj domovini ni u svojim crkvama. One su s napaćenim i razasutim narodom podjelile istu sudbinu i pristigle na razna odredišta. Ostaje nada da će ta baština bar biti pronađena i zapisana za buduća pokoljenja.

Ivan N. / gradovrh.com
Pokreće Blogger.