 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Jednu od najbitnijih etnoloških karakteristika nekoga naroda čine svadbeni
običaji. Među Hrvatima katolicima tuzlanskoga kraja takva vrsta običaja predstavlja
vrlo bitnu odliku raspoznavanja u odnosu na ostale nacionalne zajednice
u ovome dijelu Bosne i Hercegovine. Kroz stoljeća su ti običaji evoluirali, mijenjali
se, postajali bogatiji ili siromašniji. Sve to zajedno čini dio kulturnoga
identiteta i svjedočanstva o višestoljetnom postojanju na ovome prostoru.
Da je djevojka spremna za udaju znalo se onda kada se počne kititi(1) (najčešće
između 16-te i 17-te godine). Kićenje se najčešće radilo prilikom odlazaka na
mise povodom patrona župa, kao što su Jurijevo u Morančanima, Petrovo u gradu
Tuzli, Gospojino u Breškama, ili na proljetne grobljanske mise i blagoslove
polja. Tada bi majka i ostale ženske članice obitelji djevojku odijevali u najbolju
košulju(2), opasali je paftama, a na glavu joj stavljali taze uređen fesić ili podvezale
lavur. Neizostavni dio odore bila je struka dukata oko vrata jer što je struka bila
bogatija, djevojka bi privlačila više pozornosti i smatralo bi je se gazdićkom.
Osobito je važno da se djevojka nikad nije kitila sama nego je načešće išla u paru
s najboljom prijateljicom.
____________________________________________________________
____________________________________________________________
1 Kititi = uređivati, uljepšavati
2 Košulja – dio narodne nošnje (haljina)
____________________________________________________________
2 Košulja – dio narodne nošnje (haljina)
____________________________________________________________
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
FOTO: Časopis "Gradovrh"Ako je djevojka bila iz druge župe adet je da se poslije mise pozove na užinu kod rodbine ili poznanika. Nakon ručka, u večernjim satima priređivana su sijela uz violinu i šargiju te neizostavno kolo. Osim takvih sijela bila su organizirana i ona svake subote i nedjelje kad bi se omladina skupljala, igrala i pjevala.
Djevojke su na sijela vodile starije žene (više njih ako je bilo mnogo djevojaka)
koje bi pazile na njihovo ponašanje i čuvale ih. Obično je jedna od tih starijih
žena imala lampu gasaru kojom bi svijetlile put kad se vraćaju kući.
Na takvim sijelima su se momci i djevojke upoznavali i ukoliko bi zabegenisali jedno drugo
“fatali” bi se u kolo jedno do drugog i tako igrali. Također, više djevojaka se
moglo uhvatiti u kolo da naporede tj. da se nadmeću koja bolje igra i tada bi ih
ostali, osobito žene izvan kola, rado komentirali i divili se njihovom umijeću
ako dobro igraju, a rugali se ako je igranje loše i sporo. Ašikovanje se odvijalouglavnom izvan kola, ali uvijek na vidiku drugima, osobito ženi koja je djevojku
dovela na posijelo(3).
____________________________________________________________
3 - Znalo se dogoditi da djevojka nakon subotnjega ili nedjeljnoga sijela ode s momkom njegovoj
kući bez da je pitala svoje roditelje. Za takvu djevojku se kaže da se ukrala. Sljedećega jutra,
kada bi momkovi roditelji vidjeli da im je sin doveo snau i ukoliko se slažu s njegovim izborom
počinju s priprema odlaska djevojkinim roditeljima na mijer tj. pomirenje kako bi saopćili da
prihvaćaju djevojku za snau da kod njih ostaje. Na mijer idu svekar, svekrva i članovi bliže
obitelji. S njima dolazi i djevojka ali ne ostaje kod svoje kuće nego kući ide tek jedan dan prije
svadbe, ako se dogovore da svatova bude. Ako iz nekog razloga ne žele organizirati svadba (pilav),
onda se kod momkove kuće čini čestita tj. slavlje na koje se pozove rodbina i komšiluk
____________________________________________________________
Kad bi djevojka tako upoznala momka i pristala na udvaranje on bi joj od
tada u večernjim satima dolazio pod prozor i nerijetko znao zapjevati. Međutim,
djevojci je moglo dolaziti više momaka pod prozor koji bi se smjenjivali jedan
za drugim, a i momci su išli kod više djevojaka.
Nakon nekoliko mjeseci poznavanja i ašikovanja momak bi, ako je bio mu-
šterija, djevojku pitao bi li ona pošla za njega tj. bi li se udala. Ukoliko je njezin
odgovor bio potvrdan često je momku davala nešto u zalog da će ispoštovati
danu riječ. Najčešće je to bila neka dragocjenost kao npr. dukat ili šorvan. Ako
bi djevojka u međuvremenu prevarila momka ili čak pošla za drugoga, on joj nije
bio dužan vratiti tu dragocjenost.
Vijest da su se njih dvoje obećali jedno drugom prvo se saopćavala roditeljima
koji su mogli odobriti ili zabraniti ženidbu ili udaju ukoliko im djevojka/momak
nisu bili po mjeri. Ako bi se roditelji složili sa njihovom nakanom o uzimanju,
kroz nekoliko dana ili nekoliko tjedana, momkovi roditelji bi se najavili da dolaze
u prošnju djevojke.
Djevojka se zaprosi najčešće 2-3 mjeseca prije svatova. Prošnja podrazumijeva
dolazak momkove obitelji k djevojkinoj da bi se zvanično “pitalo” njezina
oca pristaje li djevojku udati za njihovoga sina. U prošnju bi dolazili momkov
otac, majka i njihova bliža rodbina (stričevi, ujaci, tetke s obiteljima), pri čemu
se ponesu milosti (darovi) za ukućane. S obzirom da bi dolazili u predvečerje, poslužila
bi im se večera, a kad se iznese slatko tj. kolači djevojka budućoj svekrvi
opere noge i obuje čarape od vunice i cipele, a za uzvrat dobiva komad zlatnog
nakita (najčešće ogrlicu) koju joj buduća svekrva sveže ispod vrata. Također,
djevojka je kao dar momkovim roditeljima dodjeljivala i boščaluk (svežanj) u
kojem je bila po truba beza za košulje i otkan čember. Nakon prošnje, najčešće
tjedan dana prije svatova slijedi prstenovanje.
Prstenovanje podrazumijeva odlazak djevojke i momka u crkvu u pratnji jedne
udane, starije žene kako bi se blagoslovili prstenovi koje će jedno drugome dati
na dan vjenčanja. Tom prigodom se u crkvi objavi svadbeni navještaj u kojem
svećenik iznese podatke o momku i djevojci (kad su rođeni, tko su otac i majka,
iz koje su župe).
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Nakon prstenovanja, djevojka, buduća mlada(4), je s momkom, njegovim roditeljima
i najčešće s najboljom prijateljicom, nosila prstensku užinu, koja se
blagovala nakon mise u župnoj crkvi u Tuzli. Tada su njegovi roditelji vodili djevojku
kod obućara da srežu cipile. Obućar tada uzima mjere i sašije cipele koje
bi, nakon što budu gotove, preuzeo netko od momkove rodbine ili sami njegovi
roditelji i odnijeli ih svojoj kući, a djevojci bi ih uručili neposredno prije svadbe.
Ako je bilo potrebe djevojka se odvede i kod terzije kako bi joj uzeo mjere za
krojenje ječerme (Barišić, 2007.) ili prsluka koju će nositi na dan vjenčanja.
____________________________________________________________
4 Mlada = mladenka
____________________________________________________________
____________________________________________________________
Nekoliko dana ili tjedana poslije
prstenovanja, a prije svatova,
momkovi roditelji bi ponovno
odlazili kod djevojke na kolače ili
‘aljine. Na kolače su dolazili momkovi
roditelji u pratnji bliže rodbine
(najčešće ženske). Tada momkova
mati donese darove za mladu
koje čini potpuna oprava za vjen-
čanje: gaće, košulja, pafte tkanica,
ječerma i cipele (koje su naručene
nakon prstenske užine) (Barišić,
2007.). Osim darova za mladu,
donose se i svežanj(5) sa hranom u
kojem se nalazi: oklagijom razvijana
pita, nabrnjača gurabija(6) i
pšenični kruh – samun koji se uz
ostalu pripremljenu hranu blaguju
tu istu večer. Ostatku obitelji se također
donose darovi - djevojčinom
ocu: bez za košulju i gaće, majci:
bez za košulju i čember. Tada se i
zvanično odredi datum svadbe.
____________________________________________________________
5
Svežanj je bio tkani ili heklani
6 Kolač koji se mijesio od svinjske masti, brašna i pekmeza a ukrašavao kockama šećera koje su se, kao dekoracija, zabadale u kolač sa gornje strane.
____________________________________________________________
6 Kolač koji se mijesio od svinjske masti, brašna i pekmeza a ukrašavao kockama šećera koje su se, kao dekoracija, zabadale u kolač sa gornje strane.
____________________________________________________________
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Na pilav se zove otprilike
7-10 dana prije svadbe.
Poziva se tako što se pošalju
dvije osobe (najčešće
rođaci) koji nose bocu rakije
za nazdravljanje. Kad
dođu pred nečiju kuću, pozdrave
domaćina, nazdrave,
pozovu u svatove ili
u aščiluk(7). Kad domaćin
otpije rakije, zahvali se na
pozivnici i dariva novcem.
___________________________________________
7 Ašče su osobe koje poslužuju na svadbenom veselju tj. posluga
___________________________________________
___________________________________________
7 Ašče su osobe koje poslužuju na svadbenom veselju tj. posluga
___________________________________________
Jedan dan prije svadbe
momak i djevojka idu na
ispovijed. Taj dan se odlazi
na ispovijedanje kako
ne bi sagriješili u međuvremenu
pa se ne bi mogli
pričestiti na dan svadbe.
Na dan svadbe polazi se od vojvodine kuće. Vojvoda je osoba koja je vrlo često
u rodbinskoj vezi sa mladoženjom ili njegov dobar prijatelj. Neizostavan dio vojvodine
opreme su zastava koju on nosi dok vodi svatove i ploska u kojoj je rakija.
Od vojvode se ide po kuma, kumu tj. enđu i djevera a od njih kod mladoženje. Kod
mladoženjine kuće se skupljaju svatovi koje čine neoženjeni momci koji jašu na
konjima - konjanici i djevojke koje se voze u fijakerima i čezama(8) . Fijakeri su bili
ukrašeni vezenim i opkeranim čaršafi ma kojim bi se zastirale sjedalice i on bi visio
sa zadnje strane kočije. Osobito su se kitili konji kojima bi se privezivale vunene
loptice na glavinu, dok su se uzde omotavale papirom u boji.
____________________________________________________________
____________________________________________________________
8 Ćeze – mala kočija u koju mogu sjesti 2 osobe i kočijaš
____________________________________________________________
____________________________________________________________
Kad se svatovi skupe, vojvoda organizira povorku, na čijem je čelu, i krenu
prema mladinoj kući. U zadnjem fi jakeru, iza vojvode, konjanika i ostalih svatova
u fi jakerima, idu kum, kuma i djever čiji je zadatak da preuzme i čuva snau.
Neposredno prije mladine kuće vojvoda zaustavlja svatove. Tu mu u susret izađe
čajo s mezetom i rakijom i počasti vojvodu. Nakon što se solno vojvoda ide do
mladine kuće ravno k njezinom ocu. Tu pozdravi oca, nazdravi mu rakijom i pita
ga hoće li primiti svatove. Nakon što domaćin da dopuštenje i odobri im ulazak
u avliju, vojvoda se vraća po svatove i zajedno s njima dolazi ispred mladine
kuće. Za svo to vrijeme mlada se nalazi u kući sa svojim prijateljicama.
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Ispred mladine kuće nalazi se nekoliko djevojaka – djeveruše, koje su najčešće njezine prijateljice (njih 4-5 ) i one pripijevaju tj. pjevaju. Prvo bi zapjevale
kad dolazi svadba u bašču, a nakon toga počinje njihovo pripijevanje kad svatovi
sjednu za sofre i kad se svi smjeste. Osobito se ističe njihovo pjevanje mlado-
ženji, kumu i vojvodi koji djeveruše, nakon otpjevane pjesme, darivaju novcem.
Mladoženji se pjevalo sljedeće:
“Mladoženja mlado momče ti ne drijemaj cijelu veče’,
da ti mlada ne uteče, da ti žao ne ostane, da ti drugom ne dopane”.
Kumu i vojvodi pjevala se pjesma:
“Mi stajasmo i pjevasmo, našem kumu pripjevasmo
Čuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidio
Dosta djece ti imao i sinove poženio
I veselje zapremio”
“Mi stajasmo i pjevasmo, i vojvodi pripjevasmo
Čuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidio
Dosta djece ti imao i sinove poženio
I veselje zapremio”
Za to vrijeme kuma prati muzika koju čine bubanj i pišće. Sofre su postavljene
na sinije, a sjedilo se na stolkama. Jela koja se poslužuju su: potkriža(9), gulaš,
grah. Osim toga, služile su se pite (razvijane), pite maslenice, slatke pite ružice
i gurabije nabrnjače. Za vrijeme objeda kroz narod je kružila kumovska i vojvodina
ploska s rakijom kojom se nazdravljalo Većinu hrane su donosile zvanice
tj. ljudi koji su došli u svadbu. Na kraju ručka iznosi se slatko tj. pite ružice i
gurabije nabrnjače te poseban kolač koji se zove pilavnica(10).
____________________________________________________________
9 Potkriža se pripremala tako što se sitno isiječe bajati (stari) kruh, prelije se proključanom vodom,
poklopi i sačeka da odstoji par minuta. U to se doda sitno isječeni luk, posoli se i sve
prelije topljenim čvarcima.
10 Pilavnica je kolač kojeg danas zovu patišpanja. On se mijesio od jaja, šećera i brašna, te se
zalije zašećerenom vodom
____________________________________________________________
Kada se iznesu kolači, tada tri djevojke svatovima podijele maramice, a vojvodi, djeveru i kumu
se, osim maramica, pripnu tkani čuapni, crveni peškiri. Uz peškir se djeveru i
vojvodi daju i rukavi beza. Mladoženji punica stavlja na đerđefu vezenu maramica
koju je izvezla mlada te se na nju najčešće prišivao šorvan. Osobito važan
običaj je bio da se na enđin (kumin) stol za sjedanje stavi perjanica (jastuk punjen
perjem) kako bi joj bilo što udobnije i da ne bi šta ‘atorila. Nakon što se podijele
maramice vojvoda se obrati svatovima i obavještava ih da je vrijeme da se krene.
Prije nego svatovi krenu mladoženja je dužan darovati punicu simboličnom
svotom novca. Kad svatovi kreću od mladine kuće, nije se pjevalo jer su njezini
roditelji tada bili u žalosti što im odlazi kćerka.
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Od mladine kuće svatovi se upućuju k crkvi. Običaj je da mlada sjedi u fijakeru
s enđom i djeverom, dok mladoženja ne smije biti u istoj kočiji s njima nego
se vozi u drugoj.
Kad odu svatovi počinje se spremati komora tj. oprema koju su roditelji spremili
za kćerku i ruho koje je ona vezla, tkala i šila dok je bila djevojka. Komora
se utovarala u volovska kola, a obavezno je sadržavala sljedeće: tvrde jastuke
(slamarice), meke jastuke (perjanice), jorgane, ponjave, čaršafe tkane, vezene
i čupane, metla, prela, prakljača i dva ogledala koje su se stavljalo volovima
između rogova. Od namještaja
se stavljao: kredenac, stol,
štokle (stolice bez naslona),
a ako su roditelji bili imuć-
niji spremili bi i namještaj za
spavaću sobu. Komora mora
doći prije svatova te se prije
njih i istovari.
Putem do crkve djevojke
su u fi jakerima pjevale.
“Kad zapjevam poviš kuće svoje, majka veli čuj jabuke moje.”
“ Druguj drugo nećemo još dugo, ti do zime, a ja dogodine.”
“Drugarice sa mnom naporedi i sa drugom pjesmicu zavedi”
“Grlo moje vene kad ne pjeva k’o ružica kad se ne zaljeva”
Dok su momci pjevali svoje pjesme:
“ Ja baraba i bio i prošo, nema cure kojoj nisam došo”
“ Ruko moja duža od rukava, bili znala kog si milovala”
“A što smo se sastali bećari pa ni jedan za kuću ne mari”
 |
| FOTO: Časopis "Gradovrh" |
Uz put do crkve svijet je
izlazio na parmake i na kapije
vidjeti svatove, a vojvoda bi
često znao zaustaviti svatove
kako bi nazdravio poznanicima
koje bi tako susretao, a u
zdravljenju su mu se pridruživali
kum i enđa. Također, dok
svatovi idu k crkvi, vojvoda
obilazi konjanike i fi jakere s
jabukom u koju oni zadijevaju
kovani novac. Tu jabuku
na kraju predaje mladoj koju
ona čuva do momkove kuće.
Nakon obavljenoga crkvenog
vjenčanja svatovi
kreću k mladoženjonoj kući.
Tamo ih na vratima dočekuju
otac i majka te ostali gosti
koji nisu išli u svatove. Kad
mlada stigne pred mladoženjinu
kuću, pozdravlja se s njegovim roditeljima i ide do kućnoga praga koji se
prekrije vezenim peškirom i kojeg mlada mora poljubiti. Nakon toga joj u naručje
daju muško dijete koje ona daruje kao zalog budućem blagoslovu djecom novoga
bračnog para. Zatim mlada uzima jabuku s novcem koju joj je predao vojvoda
i okrenuvši leđa svatovima baca ju, a naravno hvata ju najspretniji i najsretniji.
Nakon toga sjeda se za sofre i počinje gošćenje. Na sinije se, pored ostale hrane
(ista kao i ona što se služila kod mladine kuće), sada posebno iznese kumovsko
i vojvodino pečeno prase i kruh, pita i na kraju slatko tj. nabrnjača. Nakon što se
iznijelo slatko pristupa se dodjeljivanju ruva(11) tj. darova koje je mlada i njezina
obitelj pripremili za svekrvu, svekra, kumu, kuma djevera, vojvodu. Nakon što
se darovi iznesu, ako su dobri i kvalitetni, čajo govori: “Mašala, mašala – zvrkala
nije ‘rkala(12)”.
____________________________________________________________
11 Ruvo = ruho
12 Značenje: zvrkala – bila je vrijedna i pripremila je ruho; nije ‘rkala – nije hrkala tj. nije spavala
i nije bila lijena
U ruvu se davalo sljedeće - kumu: jastuk tvrdi (punjen slamom), gaće i košulja u bezu, kumi: jastuk meki (punjen perjem), čember i truba beza za
košulju, djeveru: jastuk, peškir i rukavi beza, vojvodi: peškir i truba beza. Simbolični
darovi se daju još: svekru, svekrvi, ostalim djeverovima, jetrvama, zaovama,
svakovima i sl. Tada svi oni koji su dobili ruvo zahvaljuju i plaćaju mladoj
novcem. Svekar i svekrva najčešće plaćaju u zlatu (često je to bilo dukatima).
Kada se ruvo podijeli, nastavlja se veselje koje se može otegnuti dugo u noć.
Kad mlada, sada sna, prvo jutro ustane uzme, ibrik koji na bunaru natoči vodom,
zatim uzima leđen, peškir i sapun i polijeva ukućanima da se umiju. Često
je išla i kumu i kumi bez obzira gdje se oni nalazili te i njima polijevala da se
umiju. Peškir je bio vezeni i ona ga je donijela u komori.
Nekoliko dana nakon svadbe (uglavnom jedan tjedan poslije) momkova, sada
zetova, obitelj ide u po’ode kod snaine obitelji. Tada svekrva priji i prijatelju
nosi posebnu milost koju čine zaklano živinče (kokoš ili pijevac), niska od suhih
šljiva i oraha – grotulja(13) i seljački kolači (slani kolači od pšeničnoga brašna) koji
se nose se djeci. Također se nosio i kruh.
____________________________________________________________
13 Grotulja je niska koja se načinjava tako što se na dugi konac naizmjenično nižu suhe šljive i
rezge oraha
____________________________________________________________
Stari svadbeni običaji se do danas nisu održali sa svim svojim nekadašnjim
odlikama. Neki od njih vremenom su se promijenili, a neki su skoro i iščezli iz
prakse. Tako danas više nema prošnje djevojke kakva je nekad bila, dok se običaj “kolači ili ‘aljine” više uopće ne prakticira. Na sam dan svadbe enđa (kuma)
više ne donosi duvak tj. veo nego ga mlada iznajmljuje sa vjenčanicom i ostalom
opremom, a jabuka u koju su se zadijevali novci je zamijenjena bidermajerom tj.
buketom cvijeća. Iako je došlo do takvih promjena sam smisao svadbe i svatovanja
nije izgubljen, ali se tradicionalni elementi sve više zanemaruju i nažalost
moglo bi se dogoditi da se zaborave. Ovaj rad je doprinos očuvanju tradicijskih
vrijednosti Hrvata katolika tuzlanskoga kraja, te amanet budućim generacijama.
Danijel Barišić, časopis Gradovrh, str. 266-286, 2009. godina
LITERATURA I IZVORI
Barišić, D. (2007.): Gradovrh, časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena
pitanja, Matica Hrvatska Tuzla, Tuzla. str. 353-362.
Usmena predanja: gđa Mara Lugonjić, gđa Ljuba Divković, gđa Milka Divković,
gđa Ljuba Barišić, gđa Marija Divković, gđa Ana Divković.
