Stari svadbeni običaji Hrvata katolika tuzlanskoga kraja

Jednu od najbitnijih etnoloških karakteristika nekoga naroda čine svadbeni običaji. Među Hrvatima katolicima tuzlanskoga kraja takva vrsta običaja predstavlja vrlo bitnu odliku raspoznavanja u odnosu na ostale nacionalne zajednice u ovome dijelu Bosne i Hercegovine. Kroz stoljeća su ti običaji evoluirali, mijenjali se, postajali bogatiji ili siromašniji. Sve to zajedno čini dio kulturnoga identiteta i svjedočanstva o višestoljetnom postojanju na ovome prostoru. 

Da je djevojka spremna za udaju znalo se onda kada se počne kititi(1) (najčešće između 16-te i 17-te godine). Kićenje se najčešće radilo prilikom odlazaka na mise povodom patrona župa, kao što su Jurijevo u Morančanima, Petrovo u gradu Tuzli, Gospojino u Breškama, ili na proljetne grobljanske mise i blagoslove polja. Tada bi majka i ostale ženske članice obitelji djevojku odijevali u najbolju košulju(2), opasali je paftama, a na glavu joj stavljali taze uređen fesić ili podvezale lavur. Neizostavni dio odore bila je struka dukata oko vrata jer što je struka bila bogatija, djevojka bi privlačila više pozornosti i smatralo bi je se gazdićkom. Osobito je važno da se djevojka nikad nije kitila sama nego je načešće išla u paru s najboljom prijateljicom.
____________________________________________________________
1 Kititi = uređivati, uljepšavati
2 Košulja – dio narodne nošnje (haljina)

____________________________________________________________


Ako je djevojka bila iz druge župe adet je da se poslije mise pozove na užinu kod rodbine ili poznanika. Nakon ručka, u večernjim satima priređivana su sijela uz violinu i šargiju te neizostavno kolo. Osim takvih sijela bila su organizirana i ona svake subote i nedjelje kad bi se omladina skupljala, igrala i pjevala. 

Djevojke su na sijela vodile starije žene (više njih ako je bilo mnogo djevojaka) koje bi pazile na njihovo ponašanje i čuvale ih. Obično je jedna od tih starijih žena imala lampu gasaru kojom bi svijetlile put kad se vraćaju kući.
Na takvim sijelima su se momci i djevojke upoznavali i ukoliko bi zabegenisali jedno drugo “fatali” bi se u kolo jedno do drugog i tako igrali. Također, više djevojaka se moglo uhvatiti u kolo da naporede tj. da se nadmeću koja bolje igra i tada bi ih ostali, osobito žene izvan kola, rado komentirali i divili se njihovom umijeću ako dobro igraju, a rugali se ako je igranje loše i sporo. Ašikovanje se odvijalouglavnom izvan kola, ali uvijek na vidiku drugima, osobito ženi koja je djevojku dovela na posijelo(3)
____________________________________________________________
3 - Znalo se dogoditi da djevojka nakon subotnjega ili nedjeljnoga sijela ode s momkom njegovoj kući bez da je pitala svoje roditelje. Za takvu djevojku se kaže da se ukrala. Sljedećega jutra, kada bi momkovi roditelji vidjeli da im je sin doveo snau i ukoliko se slažu s njegovim izborom počinju s priprema odlaska djevojkinim roditeljima na mijer tj. pomirenje kako bi saopćili da prihvaćaju djevojku za snau da kod njih ostaje. Na mijer idu svekar, svekrva i članovi bliže obitelji. S njima dolazi i djevojka ali ne ostaje kod svoje kuće nego kući ide tek jedan dan prije svadbe, ako se dogovore da svatova bude. Ako iz nekog razloga ne žele organizirati svadba (pilav), onda se kod momkove kuće čini čestita tj. slavlje na koje se pozove rodbina i komšiluk
____________________________________________________________

Kad bi djevojka tako upoznala momka i pristala na udvaranje on bi joj od tada u večernjim satima dolazio pod prozor i nerijetko znao zapjevati. Međutim, djevojci je moglo dolaziti više momaka pod prozor koji bi se smjenjivali jedan za drugim, a i momci su išli kod više djevojaka. 

Nakon nekoliko mjeseci poznavanja i ašikovanja momak bi, ako je bio mu- šterija, djevojku pitao bi li ona pošla za njega tj. bi li se udala. Ukoliko je njezin odgovor bio potvrdan često je momku davala nešto u zalog da će ispoštovati danu riječ. Najčešće je to bila neka dragocjenost kao npr. dukat ili šorvan. Ako bi djevojka u međuvremenu prevarila momka ili čak pošla za drugoga, on joj nije bio dužan vratiti tu dragocjenost. 

Vijest da su se njih dvoje obećali jedno drugom prvo se saopćavala roditeljima koji su mogli odobriti ili zabraniti ženidbu ili udaju ukoliko im djevojka/momak nisu bili po mjeri. Ako bi se roditelji složili sa njihovom nakanom o uzimanju, kroz nekoliko dana ili nekoliko tjedana, momkovi roditelji bi se najavili da dolaze u prošnju djevojke. 

Djevojka se zaprosi najčešće 2-3 mjeseca prije svatova. Prošnja podrazumijeva dolazak momkove obitelji k djevojkinoj da bi se zvanično “pitalo” njezina oca pristaje li djevojku udati za njihovoga sina. U prošnju bi dolazili momkov otac, majka i njihova bliža rodbina (stričevi, ujaci, tetke s obiteljima), pri čemu se ponesu milosti (darovi) za ukućane. S obzirom da bi dolazili u predvečerje, poslužila bi im se večera, a kad se iznese slatko tj. kolači djevojka budućoj svekrvi opere noge i obuje čarape od vunice i cipele, a za uzvrat dobiva komad zlatnog nakita (najčešće ogrlicu) koju joj buduća svekrva sveže ispod vrata. Također, djevojka je kao dar momkovim roditeljima dodjeljivala i boščaluk (svežanj) u kojem je bila po truba beza za košulje i otkan čember. Nakon prošnje, najčešće tjedan dana prije svatova slijedi prstenovanje. 

Prstenovanje podrazumijeva odlazak djevojke i momka u crkvu u pratnji jedne udane, starije žene kako bi se blagoslovili prstenovi koje će jedno drugome dati na dan vjenčanja. Tom prigodom se u crkvi objavi svadbeni navještaj u kojem svećenik iznese podatke o momku i djevojci (kad su rođeni, tko su otac i majka, iz koje su župe).

 Na taj način se davalo dovoljno vremena da se iznese “na bijeldan” neka eventualna zapreka tome vjenčanju. Pod zaprekom se najčešće smatralo jesu li momak i djevojka slučajno u rodbinskoj vezi o čemu se posebno vodilo računa ili postoji li neki drugi razlog zašto njih dvoje ne mogu stupiti u brak. Ukoliko bi bila riječ o rodbinskoj povezanosti za koju oni nisu znali, moguće je u međuvremenu otići do svećenika i kazati mu za tu okolnost, a svećenik je tada mogao zabraniti crkveno sklapanje braka. 

Nakon prstenovanja, djevojka, buduća mlada(4), je s momkom, njegovim roditeljima i najčešće s najboljom prijateljicom, nosila prstensku užinu, koja se blagovala nakon mise u župnoj crkvi u Tuzli. Tada su njegovi roditelji vodili djevojku kod obućara da srežu cipile. Obućar tada uzima mjere i sašije cipele koje bi, nakon što budu gotove, preuzeo netko od momkove rodbine ili sami njegovi roditelji i odnijeli ih svojoj kući, a djevojci bi ih uručili neposredno prije svadbe. Ako je bilo potrebe djevojka se odvede i kod terzije kako bi joj uzeo mjere za krojenje ječerme (Barišić, 2007.) ili prsluka koju će nositi na dan vjenčanja. 
____________________________________________________________
4 Mlada = mladenka
____________________________________________________________


Nekoliko dana ili tjedana poslije prstenovanja, a prije svatova, momkovi roditelji bi ponovno odlazili kod djevojke na kolače ili ‘aljine. Na kolače su dolazili momkovi roditelji u pratnji bliže rodbine (najčešće ženske). Tada momkova mati donese darove za mladu koje čini potpuna oprava za vjen- čanje: gaće, košulja, pafte tkanica, ječerma i cipele (koje su naručene nakon prstenske užine) (Barišić, 2007.). Osim darova za mladu, donose se i svežanj(5) sa hranom u kojem se nalazi: oklagijom razvijana pita, nabrnjača gurabija(6)  i pšenični kruh – samun koji se uz ostalu pripremljenu hranu blaguju tu istu večer. Ostatku obitelji se također donose darovi - djevojčinom ocu: bez za košulju i gaće, majci: bez za košulju i čember. Tada se i zvanično odredi datum svadbe.
____________________________________________________________
5 Svežanj je bio tkani ili heklani
6 Kolač koji se mijesio od svinjske masti, brašna i pekmeza a ukrašavao kockama šećera koje su se, kao dekoracija, zabadale u kolač sa gornje strane.

____________________________________________________________

Na pilav se zove otprilike 7-10 dana prije svadbe. Poziva se tako što se pošalju dvije osobe (najčešće rođaci) koji nose bocu rakije za nazdravljanje. Kad dođu pred nečiju kuću, pozdrave domaćina, nazdrave, pozovu u svatove ili u aščiluk(7). Kad domaćin otpije rakije, zahvali se na pozivnici i dariva novcem.
___________________________________________
7 Ašče su osobe koje poslužuju na svadbenom veselju tj. posluga
___________________________________________

Jedan dan prije svadbe momak i djevojka idu na ispovijed. Taj dan se odlazi na ispovijedanje kako ne bi sagriješili u međuvremenu pa se ne bi mogli pričestiti na dan svadbe. 

Na dan svadbe polazi se od vojvodine kuće. Vojvoda je osoba koja je vrlo često u rodbinskoj vezi sa mladoženjom ili njegov dobar prijatelj. Neizostavan dio vojvodine opreme su zastava koju on nosi dok vodi svatove i ploska u kojoj je rakija. Od vojvode se ide po kuma, kumu tj. enđu i djevera a od njih kod mladoženje. Kod mladoženjine kuće se skupljaju svatovi koje čine neoženjeni momci koji jašu na konjima - konjanici i djevojke koje se voze u fijakerima i čezama(8) . Fijakeri su bili ukrašeni vezenim i opkeranim čaršafi ma kojim bi se zastirale sjedalice i on bi visio sa zadnje strane kočije. Osobito su se kitili konji kojima bi se privezivale vunene loptice na glavinu, dok su se uzde omotavale papirom u boji.
____________________________________________________________
8 Ćeze – mala kočija u koju mogu sjesti 2 osobe i kočijaš
____________________________________________________________

Kad se svatovi skupe, vojvoda organizira povorku, na čijem je čelu, i krenu prema mladinoj kući. U zadnjem fi jakeru, iza vojvode, konjanika i ostalih svatova u fi jakerima, idu kum, kuma i djever čiji je zadatak da preuzme i čuva snau. Neposredno prije mladine kuće vojvoda zaustavlja svatove. Tu mu u susret izađe čajo s mezetom i rakijom i počasti vojvodu. Nakon što se solno vojvoda ide do mladine kuće ravno k njezinom ocu. Tu pozdravi oca, nazdravi mu rakijom i pita ga hoće li primiti svatove. Nakon što domaćin da dopuštenje i odobri im ulazak u avliju, vojvoda se vraća po svatove i zajedno s njima dolazi ispred mladine kuće. Za svo to vrijeme mlada se nalazi u kući sa svojim prijateljicama.

Kad svatovi dođu u dvorište, djever i enđa idu na vrata da izvedu mladu. Kuća biva zaključana, a na vratima stoje 2-3 osobe koje “prodaju” mladu. Djever mora simbolično platiti za ključ kako bi se otključala vrata i ušlo u kuću. Prije mlade izvedu se prvo 2-3 njezine drugarice (jedna po jedna) i pita se djevera je li to djevojka koju oni traže. Nakon što djever odgovori da nije, ide se dalje do sljedećih vrata koja su opet zaključana. Kada se opet plati za otključavanje dolazi se do prave mlade. U kuću po mladu ulaze djever i enđa. Enđa donosi duvak tj. veo koji stavlja mladoj na glavu i pokriva je. Kad izvedu mladu pred kuću, enđa nazdravlja zaprženom rakijom te časti prisutne orasima i suhim šljivama koje nosi djevojka koja ide u njezinoj pratnji. Nakon što se to obavi, sjeda se za sofre tj. da se ruča.

Ispred mladine kuće nalazi se nekoliko djevojaka – djeveruše, koje su najčešće njezine prijateljice (njih 4-5 ) i one pripijevaju tj. pjevaju. Prvo bi zapjevale kad dolazi svadba u bašču, a nakon toga počinje njihovo pripijevanje kad svatovi sjednu za sofre i kad se svi smjeste. Osobito se ističe njihovo pjevanje mlado- ženji, kumu i vojvodi koji djeveruše, nakon otpjevane pjesme, darivaju novcem. 

Mladoženji se pjevalo sljedeće: 

“Mladoženja mlado momče ti ne drijemaj cijelu veče’,
da ti mlada ne uteče, da ti žao ne ostane, da ti drugom ne dopane”. 

Kumu i vojvodi pjevala se pjesma: 
“Mi stajasmo i pjevasmo, našem kumu pripjevasmo
Čuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidio
Dosta djece ti imao i sinove poženio
I veselje zapremio”
“Mi stajasmo i pjevasmo, i vojvodi pripjevasmo
Čuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidio
Dosta djece ti imao i sinove poženio
I veselje zapremio”

Za to vrijeme kuma prati muzika koju čine bubanj i pišće. Sofre su postavljene na sinije, a sjedilo se na stolkama. Jela koja se poslužuju su: potkriža(9), gulaš, grah. Osim toga, služile su se pite (razvijane), pite maslenice, slatke pite ružice i gurabije nabrnjače. Za vrijeme objeda kroz narod je kružila kumovska i vojvodina ploska s rakijom kojom se nazdravljalo Većinu hrane su donosile zvanice tj. ljudi koji su došli u svadbu. Na kraju ručka iznosi se slatko tj. pite ružice i gurabije nabrnjače te poseban kolač koji se zove pilavnica(10)
____________________________________________________________
9 Potkriža se pripremala tako što se sitno isiječe bajati (stari) kruh, prelije se proključanom vodom, poklopi i sačeka da odstoji par minuta. U to se doda sitno isječeni luk, posoli se i sve prelije topljenim čvarcima. 

10 Pilavnica je kolač kojeg danas zovu patišpanja. On se mijesio od jaja, šećera i brašna, te se zalije zašećerenom vodom
____________________________________________________________

Kada se iznesu kolači, tada tri djevojke svatovima podijele maramice, a vojvodi, djeveru i kumu se, osim maramica, pripnu tkani čuapni, crveni peškiri. Uz peškir se djeveru i vojvodi daju i rukavi beza. Mladoženji punica stavlja na đerđefu vezenu maramica koju je izvezla mlada te se na nju najčešće prišivao šorvan. Osobito važan običaj je bio da se na enđin (kumin) stol za sjedanje stavi perjanica (jastuk punjen perjem) kako bi joj bilo što udobnije i da ne bi šta ‘atorila. Nakon što se podijele maramice vojvoda se obrati svatovima i obavještava ih da je vrijeme da se krene. Prije nego svatovi krenu mladoženja je dužan darovati punicu simboličnom svotom novca. Kad svatovi kreću od mladine kuće, nije se pjevalo jer su njezini roditelji tada bili u žalosti što im odlazi kćerka. 


Od mladine kuće svatovi se upućuju k crkvi. Običaj je da mlada sjedi u fijakeru s enđom i djeverom, dok mladoženja ne smije biti u istoj kočiji s njima nego se vozi u drugoj. 

Kad odu svatovi počinje se spremati komora tj. oprema koju su roditelji spremili za kćerku i ruho koje je ona vezla, tkala i šila dok je bila djevojka. Komora se utovarala u volovska kola, a obavezno je sadržavala sljedeće: tvrde jastuke (slamarice), meke jastuke (perjanice), jorgane, ponjave, čaršafe tkane, vezene i čupane, metla, prela, prakljača i dva ogledala koje su se stavljalo volovima između rogova. Od namještaja se stavljao: kredenac, stol, štokle (stolice bez naslona), a ako su roditelji bili imuć- niji spremili bi i namještaj za spavaću sobu. Komora mora doći prije svatova te se prije njih i istovari. 

Putem do crkve djevojke su u fi jakerima pjevale. 

“Kad zapjevam poviš kuće svoje, majka veli čuj jabuke moje.”
“ Druguj drugo nećemo još dugo, ti do zime, a ja dogodine.”
“Drugarice sa mnom naporedi i sa drugom pjesmicu zavedi”
“Grlo moje vene kad ne pjeva k’o ružica kad se ne zaljeva”

Dok su momci pjevali svoje pjesme:

“ Ja baraba i bio i prošo, nema cure kojoj nisam došo”
“ Ruko moja duža od rukava, bili znala kog si milovala”
“A što smo se sastali bećari pa ni jedan za kuću ne mari” 

Uz put do crkve svijet je izlazio na parmake i na kapije vidjeti svatove, a vojvoda bi često znao zaustaviti svatove kako bi nazdravio poznanicima koje bi tako susretao, a u zdravljenju su mu se pridruživali kum i enđa. Također, dok svatovi idu k crkvi, vojvoda obilazi konjanike i fi jakere s jabukom u koju oni zadijevaju kovani novac. Tu jabuku na kraju predaje mladoj koju ona čuva do momkove kuće. 

Nakon obavljenoga crkvenog vjenčanja svatovi kreću k mladoženjonoj kući. Tamo ih na vratima dočekuju otac i majka te ostali gosti koji nisu išli u svatove. Kad mlada stigne pred mladoženjinu kuću, pozdravlja se s njegovim roditeljima i ide do kućnoga praga koji se prekrije vezenim peškirom i kojeg mlada mora poljubiti. Nakon toga joj u naručje daju muško dijete koje ona daruje kao zalog budućem blagoslovu djecom novoga bračnog para. Zatim mlada uzima jabuku s novcem koju joj je predao vojvoda i okrenuvši leđa svatovima baca ju, a naravno hvata ju najspretniji i najsretniji. Nakon toga sjeda se za sofre i počinje gošćenje. Na sinije se, pored ostale hrane (ista kao i ona što se služila kod mladine kuće), sada posebno iznese kumovsko i vojvodino pečeno prase i kruh, pita i na kraju slatko tj. nabrnjača. Nakon što se iznijelo slatko pristupa se dodjeljivanju ruva(11) tj. darova koje je mlada i njezina obitelj pripremili za svekrvu, svekra, kumu, kuma djevera, vojvodu. Nakon što se darovi iznesu, ako su dobri i kvalitetni, čajo govori: “Mašala, mašala – zvrkala nije ‘rkala(12)”. 
____________________________________________________________
11 Ruvo = ruho 

12 Značenje: zvrkala – bila je vrijedna i pripremila je ruho; nije ‘rkala – nije hrkala tj. nije spavala i nije bila lijena
____________________________________________________________


U ruvu se davalo sljedeće - kumu: jastuk tvrdi (punjen slamom), gaće i košulja u bezu, kumi: jastuk meki (punjen perjem), čember i truba beza za košulju, djeveru: jastuk, peškir i rukavi beza, vojvodi: peškir i truba beza. Simbolični darovi se daju još: svekru, svekrvi, ostalim djeverovima, jetrvama, zaovama, svakovima i sl. Tada svi oni koji su dobili ruvo zahvaljuju i plaćaju mladoj novcem. Svekar i svekrva najčešće plaćaju u zlatu (često je to bilo dukatima). Kada se ruvo podijeli, nastavlja se veselje koje se može otegnuti dugo u noć. 

Kad mlada, sada sna, prvo jutro ustane uzme, ibrik koji na bunaru natoči vodom, zatim uzima leđen, peškir i sapun i polijeva ukućanima da se umiju. Često je išla i kumu i kumi bez obzira gdje se oni nalazili te i njima polijevala da se umiju. Peškir je bio vezeni i ona ga je donijela u komori. 

Nekoliko dana nakon svadbe (uglavnom jedan tjedan poslije) momkova, sada zetova, obitelj ide u po’ode kod snaine obitelji. Tada svekrva priji i prijatelju nosi posebnu milost koju čine zaklano živinče (kokoš ili pijevac), niska od suhih šljiva i oraha – grotulja(13) i seljački kolači (slani kolači od pšeničnoga brašna) koji se nose se djeci. Također se nosio i kruh. 

____________________________________________________________
13 Grotulja je niska koja se načinjava tako što se na dugi konac naizmjenično nižu suhe šljive i rezge oraha
____________________________________________________________

Stari svadbeni običaji se do danas nisu održali sa svim svojim nekadašnjim odlikama. Neki od njih vremenom su se promijenili, a neki su skoro i iščezli iz prakse. Tako danas više nema prošnje djevojke kakva je nekad bila, dok se običaj “kolači ili ‘aljine” više uopće ne prakticira. Na sam dan svadbe enđa (kuma) više ne donosi duvak tj. veo nego ga mlada iznajmljuje sa vjenčanicom i ostalom opremom, a jabuka u koju su se zadijevali novci je zamijenjena bidermajerom tj. buketom cvijeća. Iako je došlo do takvih promjena sam smisao svadbe i svatovanja nije izgubljen, ali se tradicionalni elementi sve više zanemaruju i nažalost moglo bi se dogoditi da se zaborave. Ovaj rad je doprinos očuvanju tradicijskih vrijednosti Hrvata katolika tuzlanskoga kraja, te amanet budućim generacijama. 

Danijel Barišić, časopis Gradovrh, str. 266-286, 2009. godina
LITERATURA I IZVORI 

Barišić, D. (2007.): Gradovrh, časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja, Matica Hrvatska Tuzla, Tuzla. str. 353-362. 
Usmena predanja: gđa Mara Lugonjić, gđa Ljuba Divković, gđa Milka Divković, gđa Ljuba Barišić, gđa Marija Divković, gđa Ana Divković.

Pokreće Blogger.