 |
| FOTO: Internet |
Tuzlanski sindikalist preživio strijeljanje na Majevici
Drugi
listopada u Tuzli se slavi kao „Dan oslobođenja“. Polažu se vijenci na
spomen-obilježja na Slanoj Banji, dodjeljuju se priznanja i plakete zaslužnim
građanima, u Narodnom kazalištu održavaju se svečane sjednice Gradskih vlasti –
riječju, slavi se! Međutim, slavljenje toga nadnevka je civilizacijski
nedopustivo jer ono što je Tuzla svojevremeno doživjela može biti samo
povod za komemoracije i sjećanje na nedužne žrtve partizanskog terora, nipošto
za slavlje! Vrhunac cinizma i ponižavanja nedužnih žrtava je što su na mjestu
zločina postavljene biste maršala Tita i dvanaest njegovih “heroja”.
Pred kraj rujna
1943. godine srpski partizani i četnici Draže Mihailovića izvršili su
koordinirani napad na cijelu Sjeveroistočnu Bosnu, a glavni cilj je bio osvajanje
važnog industrijskog centra – Tuzle. Iz Srbije su umarširale brojne postrojbe,
(najbrojnija je bila „16. Vojvođanska divizija“ s 2700 boraca) potpomognute
naravno domaćim, ponajviše majevičkim i ozrenskim četo-partizanima, posebice
15. Majevičkom udarnom brigadom, nastalom upravo te godine uglavnom od
prekodrinskih dobrovoljaca i majevičkih četnika, koji su se odlučili
„promijeniti stranu“. (Milovan Đilas je govorio: „Lako je šajkaču okrenuti!“)
Stoga uopće nije bio preveliki problem što su, iako sada „partizani“, još
mjesecima nosili četničke šajkače, jer kako sami kažu, nisu imali mogućnosti
sašiti si partizanske „titovke“. (Ista brigada u svibnju 1945. sudjelovala je u
masovnom pokolju zarobljenika u Teznom kod Maribora!) Na taj datum, 2.
listopada 1943. godine većinom srpski partizani su zauzeli grad Soli-Tuzlu i
držali ga 40 dana, točnije do 11. studenog iste godine, čineći neviđeni teror,
u duhu lenjinističko-titoističke doktrine:
- „Komunistička
vlast ne poznaje ni slobodu ni pravednost. Ova vladavina počiva na uništavanju
i potiskivanju svake individualne volje. Bezobzirnost je naša obveza. U
ispunjavanju ove obveze, neograničena brutalnost najviša je
zasluga!“ (Lenjin),
- „Neka vam ruka ne
zadrhti ni kada budete rođenoga oca klali! (Tito)
U groznoj
maniri su najavili što će se dogoditi kada jednoga dana preuzmu vlast na
području cijele Jugoslavije. Stotine uglednih i imućnijih Tuzlaka, svih
vjeroispovijesti i staleža, bez ikakvog pravno utemeljenog razloga likvidirani
su po okolnim prigradskim brdima i šikarama, a veći dio ubijen je upravo
na Slanoj Banji, gdje se danas održavaju ceremonije polaganja vijenaca žrtvama
fašizma! Prema sjećanju brojnih Tuzlaka, najviše ljudi je likvidirano na
tada nenaseljenoj Ilinčici, brdu u neposrednoj blizini. Partizanska promidžba
odmah se dala na posao, patetičnim pozivima tražili su od Tuzlaka da im se
pridruže, ali prema priznanju samih „antifašista“, očekivanja su im jadno
podbacila. Onda su, jasno, prešli na prislilnu mobilizaciju, što je išlo lakše,
jer gradom se odmah proširila istina o onome što rade „oslobodioci“! Uspjeli su
prijetnjama nagovoriti lokalne, seoske straže, nazivane „Legija“ na
suradnju. Ta „suradnja“ je naravno prestala odmah nakon što su u studenom
partizani istjerani iz grada, a većina novih „dragovoljaca“ i mobiliziranih
Tuzlaka, ubrzo je pobjegla iz partizanskih postrojba. Kako vidimo, odbijanje
suradnje s partizanima bio je dovoljan razlog da se izgubi život. Partizani su
znali da neće moći dugo ostati u gradu, pa su sustavno pljačkali sve što se
dalo odvući, a industrijska i rudarska postrojenja su kompletno devastirana.
Rudnici soli i ugljena su tako oštećeni da je prekinuta svaka proizvodnja i u
gradu Soli, uz opću nestašicu, nastala je i nestašica – soli! Prema nekim
izvorima, partizani su likvidirali preko tisuću Tuzlaka, a u dokumentu kojeg
donosimo u nastavku navodi se brojka od 350 žrtava.
U okolici
Tuzle nalazi se veliki broj masovnih grobišta, kako iz vremena partizanskog
pogroma 1943. god., tako i pokolja koji su uslijedili nakon „konačnog
oslobođenja“ krajem 1944. godine. Samo jedna masovna grobnica je do sada
otvorena i to na Gradovrhu u ljeto 2012. godine. Otkrivena je slučajno,
prigodom radova na okolišu jedne vikendice. Međutim, službenici tuzlanske
Policije odnijeli su samo dva kostura, nije se išlo u javnost s tim otkrićem i
nema spoznaja da se po tome pitanju išta dalje radi!
U nastavku
donosimo potresan dokument, izjavu tuzlanskog sindikalista iz Hrvatskog
Radničkog Saveza, koju je izjavio pred Povjerenstvom koje je prikupljalo
dokumentaciju o Bleiburškoj tragediji, objavljenoj 1963. godine na španjolskom
jeziku, pod naslovom „La tragedia de Bleiburg“:
Predhodnica Bleiburške tragedije
POKOLJ 350 HRVATA U TUZLI U LISTOPADU 1943.
Gospodin
N.N., istaknuti sindikalist u redovima Hrvatskog Radničkog Saveza, pružio je
Odboru za istraživanje Bleiburške tragedije u Buenos Airesu potresno
svjedočanstvo o pokolju Hrvata u Tuzli prvih dana mjeseca listopada 1943., kada
je spomenuti bosanski grad bio prolazno zauzet po srpskim partizanima. Ovaj
očevidac jezovitog prizora koji se čudom spasio želi ostati anoniman jer se
boji represalija protiv svoje obitelji u Hrvatskoj, ali je spreman izjaviti
pred bilo kojim sudom, nadleštvom ili organizmom ustanovljenim u tu svrhu.
„Krajem rujna
1943. partizani su osvojili grad Tuzlu nakon ogorčenih borba. Razorili su
sva industrijska i rudarska postrojenja, srušili tornjeve i dimnjake. Odmah su
uhitili preko 350 istaknutih Hrvata, toli katolika koli muslimana i ubili ih
bez istrage i predhodnog suđenja.
Komunisti
su uputili patetičan poziv radnicima ovog rudarskog i industrijskog središta,
da uđu u njihove redove. Na njihovo zaprepaštenje, negativni odgovor radnika
bio je jednodušan. Potom su počeli silom mobilizirati. Kako se ja nisam prijavio,
a odbio sam da potičem radnike da se pridruže partizanima, uhitili su me
i mučili kroz 16 dana, unatoč brojnim prosvjedima i posredovanjima stanovnika i
radnika Tuzle.
Zbog
napredovanja hrvatskih i njemačkih odreda, partizani su se spremili da napuste
grad 10. studenog 1943. Na uzmaku, odveli su nas osmoricu i jednu ženu u
zatvorenom kamionu. Kad smo stigli na područje planine Majevice nedaleko Tuzle,
skinuli su nas, povezali užetom po dvojicu i odveli na mjesto strijeljanja.
Bila je velika zima i puno snijega. Čuvalo nas je šestorica partizana,
oboružanih do zubiju.
Na
određenom mjestu jedan je Rom kopao grob za nove žrtve, no izgleda da je ispod
snijega bilo grobova od prije. Emil Varadi, ravnatelj „Croatie“ u Živinicama,
bio je privezan uz moju desnu ruku i kad je vidio grobara, udario je u plač, a
ovaj mu je ponudio posljednju cigaretu. Morali smo se svući, a onda su
nas ponovno svezali. Naredili su nam, da kleknemo po dvojica. Varadi i ja
nalazili smo se u prvome redu, iza nas bila su još tri reda. Četiri partizana
zauzela su položaje iza naših leđa, s puškama namještenim za pucanje.
Na danu
zapovijed odjeknula su prva četiri hitca. Moj drug Varadi jaukne i sruši se,
povukavši i mene, koji nisam bio pogođen. Zatim drugi hitci. Svi su bili u agoniji
i izdisali su, osim mene, zaglušenog od praska pušaka, a još i danas trpim od
toga. Sav sam bio namočen još toplom krvlju mojih sunarodnjaka.
Novi nalog
strijelcima, da ne pucaju više i da se odmah vrate u Gornju Tuzlu gdje su se
koncentrirali partizani i da se povuku. Oba šefa ostadoše malko još tragajući po
odijelima na hrpi, oduzimajući novac, satove, prstenje i sve dragocjene
predmete koje su našli.
Dok su bili
u tom poslu, hinio sam da sam mrtav i mislio što trebam raditi, ako me prvog
bace u zajednički grob, jer sam se nalazio u prvom redu, i poslije me pokriju s
truplima? U tom slučaju htio sam se dignuti i zamoliti ih da mi dadnu smrtni
hitac, jer je prvi promašio i još sam živ. Nasreću, ona dva partizana
zapovjediše Romu, koji je kopao grob, da se udalji i sljedećeg dana sahrani te
bandite. Ubrzo su udarili nizbrdo i nakon dvadesetak koraka se zaustaviše i
pogledaše je li tko pokazivao znakove života. Kad su se udaljili, digao sam se
i s lijevom rukom i zubima uspio sam razriješiti uže koje me je vezalo za
Varadija. Uzeo sam moje odijelo, brzo se obukao, zaboravivši na zimski kaput,
koji bi mi one noći bio dobro došao. Volja za životom bila je tako jaka da sam
preskočio jednu ogradu i šćućurio se u plastu sijena, da se stoplim i razmislim
što mi je činiti. Micao sam ramenima da se uvjerim da sam još živ, a ne na
drugom svijetu, no studen me je upozorila da se nalazim na Zemlji. Kojim putem
krenuti? Vratiti se putem u Tuzlu, kojim uzmiču partizani ili prijeći preko
brda, izvrgavajući se opasnosti da padnem u četničke ruke? Izgledalo mi
je najsigurnije spustiti se kozjim puteljkom, između brda i ceste. Izgubio sam
ga u magli i tako sam lutao cijelu noć, ne znajući kuda ni kamo,
izgladnjeo, iscrpljen, okrvavljen. Na koncu sam nabasao na stog sijena, pa da
počinem i stoplim se, počeo sam otvarati rupu u sijenu, kao što ranjena lisica
traži sklonište. Na moju nesreću otkrili su me psi i stali lajati. Uto s
minareta odjekne jutarnja molitva, znak da je svanulo. Skrio sam se u grmlje i
misleći da sam na sigurnom, začuh teške korake blizu mene. Skupio sam se i
počeo brojiti: 20 partizana koji su se povlačili. Da su pogledali na lijevo,
mogli su me vidjeti, no Bog me je čuvao.
Već se
razdanilo i sunce je bilo visoko. Nisam znao kojim putem vratiti se u Tuzlu te
sam se uputio u selo Križani. Jedan seljak na oranju me vidio, zaustavio je
volove i pozove me: „Gospodine N., jeste li to Vi, za Boga, uđite u moju kuću“.
Kad me je njegova žena vidjela okrvavljenog i blijedog, briznu u plač i
smjesta mi skinu cipele, donijela mi presvlaku, tople vode, a malo zatim rakije
i objed.
Kad sam se
oprao, presvukao i malo oporavio, ispričao sam im što se je dogodilo. Seljak mi
reče da me dobro pozna, jer sam mu pribavio posao u Solani Simin Han. Dopratio
me do Tuzle neizravnim putem, jer je na glavnoj cesti cijeli dan stražario
partizan, kad su primijetili da me nema među mrtvima.“
Buenos
Aires, 26. svibnja 1963.
(Iz knjige: La
tragedia de Bleiburg: documentos sobre las matanzas colectivas de los Croatas
en Yugoslavia comunista en 1945 )
Autor: Ladislav
Tomkin/komunistickizlocini.net
