16 godina od smrti MARINKA ANTUNOVIĆA - Bosanaca, junaka Vukovara - Hrvatska zajednica SOLI

NOVO

utorak, 5. prosinca 2017.

16 godina od smrti MARINKA ANTUNOVIĆA - Bosanaca, junaka Vukovara

FOTO: Internet
MARINKO ANTUNOVIĆ - Bosanac (1.2.1959 - 10.12.2001)
Bez ikakvog pretjerivanja jedan od najvećih heroja obrane Vukovara i Borova naselja. Njegova junačka djela i način borbe ostat će u sjećanju svim suborcima. Radit sa protuoklopom ili pucati iz "protuavionca" njemu je bilo svejedno. Od Trpinjske do Sajmišta svi znaju za "Bosanca".
Marinko Antunović je odrastao u selu Ljubače nedaleko od Tuzle kao najstarije dijete uz mlađeg brata i dvije sestre. Tu će završiti osnovnu školu, a u Tuzli srednju i višu strojarsku. U onoj bivšoj propaloj vojsci koja je sebe zvala narodna, obučen je za pomorskoga diverzanta ili kako se to zvalo, za "čovjeka žabu". Nakon vojske zaposlit će se u Tuzli u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi. Kada su istočnom komunističkom Europom počeli puhati novi, demokratski vjetrovi, Marinko će kao uvjereni Hrvat sa skupinom istomišljenika na tuzlanskom korzou zapaliti jugoslavensku zastavu. Znajući da će tada, 29. studenoga 1989. godine u BiH biti sigurno uhićen, bježi osobnim automobilom u Sloveniju, a dalje će švercajući se teretnim vlakovima stići u Hamburg, gdje će zatražiti azil. Bit će u azilantskom kampu na kontejnerskom brodu u Elba Strasse do lipnja 1991. godine.




Nakon događaja u Borovu Selu i mučkog ubijanja 12 hrvatskih policajaca, Marinko je odlučio stati na stranu kojoj je svim svojim bićem pripadao. Vratit će se na isti način na koji je i otišao, švercajući se teretnim vlakovima i stići će u Sloveniju u trenutku kada je tamo rat gotov. Odlučio se otići u Vukovar gdje stiže 26. lipnja, a iz zapovjedništva grada uputit će ga zapovjedniku 4. bojne 3. brigade, Stipi Radasu.
Vježbat će prvo na pustari Opatovac, a nakon što je tzv. JNA tu vojarnu ZNG napala zrakoplovima, preselit će se u Vukovar u zgradu Gimnazije. Marinko će se isticati ozbiljnošću u pripremama, a u akcijama istjerivanja četnika iz rubnih dijelova Borova Naselja uvijek će biti na čelu. Nakon Gimnazije bit će raspoređen na najugroženiji dio obrane, na silos "Đergaj" koji je bio stalna meta napada. Kada bi područje između Brsadina i silosa "Djergaj" minirali oni koji su se pridružili agresiji, Marinko i njegovi mine bi digli ispaljivanjem protugradnih raketa.
Kada je 25. kolovoza krenula otvorena agresija i kada su ZNG preuzeo Ivica Arbanas i Pero Perić, Marinko ce dobiti zapovijed da pomogne našima na Lipovačkom putu, dijelu Borova Naselja prema Trpinji. Toga dana tzv. JNA je zamislila zauzeti Vukovar u jednom danu i to tako da će prije podne zauzeti Borovo Naselje, što su računali težim zadatkom, a onda nakon ručka ostatak Vukovara. Sam Marinko govoreći o tome za života kaže: "Odbijamo četnički napad, uništavamo jedan tenk i samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon. Dijelovi njegova tijela i krv su bili po meni i od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike i vise do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali." Nakon ove uspješne obrane Marinko Antunović Bosanac bit će raspoređen na Borovskoj cesti kod restorana "Dunav" koji je bio vlasništvo pokojnog Vinka Budimira Slona.




Tih dana, između 25. kolovoza i 1. rujna, na tom položaju lomljeni su napadi tzv. JNA i njezinih suvremenih četnika iz Borova Sela. Marinko će reci: "Tu smo mali Karaula i ja uništili jedan tenk T-55, a ja sam uništio oklopni transporter. Tada će nam se pridružiti današnji general bojnik Ivan Kapular Kapo s kojim smo ratovali do kraja." Na položaju na kom je Marinko slijedit će niz kombiniranih pješačko-tenkovskih napada koje će branitelji spremno dočekivati i lomiti. Tu su branitelji iskopali izvanredno kvalitetne rovove, a primjenjivat će se jedno od vukovarskih zlatnih pravila, da se prvo obračuna s pješaštvom, pa kada se to riješi, krene se na uništavanje tenkova.
Marinko će tu s Ivicom Banozićem, Žikom Martinovićem i bojovnikom pod nadimkom "Šiptar" postaviti minsko polje s buntovima bodljikave žice, koje se aktivira elektroupaljačima. Pokazat će se to izvanrednim izumom jer su se tako uspješno rješavali neprijateljskoga pješaštva, a Marinko će ručnim bacačem zajedno sa "Šiptarom" uništiti još dva tenka.
Kako je Marinko Antunović - Bosanac bio izvježbani vojnik koji je znao baratati gotovo svim što bi mu došlo pod ruku, on će čas rabiti ručni bacač, čas tromblone, ali isto tako i strojnice i protuzrakoplovne topove. Kada 7. listopada uništava jedan transporter pucajući s položaja "Koreda", bit će otkriven, a bojovnici iz Borova Sela pokrit će ga minobacačkom vatrom i bit će ranjen. Do tada će imati upisana uništena 3 tenka i 4 transportera. Prebacit će ga u bolnicu gdje će ga dr. Juraj Njavro, kako on kaže, "zakrpati". U bolnici će se zadržati i pored teškog ranjavanja samo tjedan dana, tražeći da ga vrate na položaj na njegovu odgovornost. Ležat će i u podrumu restorana "Abazzia", no kada je nakon teških borba neprijatelj uspio ući u Vinogradsku ulicu, on je krenuo tamo s Kapularovim lovcima na tenkove.




Suborci o njemu govore: "Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove", dok će sam Marinko reći: "Prije toga sam zbog teškog stanja moje noge mogao biti koristan samo na protuzrakoplovnom topu." Tim topom će pokrivati područje prema Dunavu i Borovu Selu, a uskoro će imati priliku i iskoristit će je. Neprijatelj je napadao s dva MIG-a 21. Kada je Marinko jednog srušio, nastalo je pravo slavlje, a neprijatelj se osvetnički okomio na Borovo Naselje. Ukupno je bilo 16 naleta zrakoplova, a Marinko će reci da je srušio ukupno dva zrakoplova, no svi njegovi suborci tvrde da je riječ o tri. U Vinogradsku ulicu će se dovući šepajući, no na Bobotskom kanalu, gađajući iza nasipa željezničke pruge, uništit će tenk i transporter. Sam je za života rekao: "Ispalio sam prvu raketu i fulao. Onda su oni pucali po meni i zatrpala me je zemlja, a i u cijev mi je ušla (zemlja). Izvadio sam zemlju iz cijevi i stavio drugi kontejner. Oko mene je nestajalo grmlje i padale su grane s drveća. Pucao sam i čuo jaku detonaciju. Minutu poslije sam podigao glavu i vidio iza nasipa kako tenk i transporter gore."
Nekoliko dana uoči pada Borova Naselja, Marinko će se sa skupinom branitelja probiti u Vinkovce, a odmah će ga prebaciti u bolnicu "Rebro" gdje će mu prvo htjeti odsjeći nogu, no dr. Sosa će mu je ipak spasiti. Nakon spašene noge, Marinko će proći mnoga ratišta poput Kupresa, a bit će umirovljen kao pripadnik 5. brigade ZNG u prosincu 1994. godine. Nažalost, u prosincu (10.12.) 2001. godine pronađen je mrtav u svom stanu na zagrebačkim Srednjacima.



HEROJI SE NIKAD NE ZABORAVLJAJU !!

IZVOR: Blago Zadro i Vukovar