U nedjeljno jutro 30. travnja tekuće godine, nekolicina političkih djelatnika predvođena časnikom gosp. Mijom Josipovićem i djelatnikom za skrb o poginulim i ranjenim bojovnicima 108. p.b. HVO, gosp. Marjanom Anđićem, uputila se u Husino, mjesto pokraj Tuzle, naseljeno hrvatskim pučanstvom. Povod tužan, ali nezaobilazan. Misa zadušnica za poginule bojovnike, Niku Vidovića i Dragu Keroševića. Komšije i nerazdvojni drugovi za života, kao da im je bilo suđeno, istog dana iz istog rova na Boderištu, odoše na vječni počinak.

Ispred kapelice blažene Gospe, u neposrednoj blizini groblja, a u sjeni prvog ovogodišnjeg hlada tek prolistalih lipa, okupilo se oko dvije stotine duša, što je prema riječima paroka koji je održao misu, najveći ovakav skup, zabilježen na tom svetom mjestu u posljednje tri godine. Broj prisutnih sam po sebi govori koliko su poginuli Niko i Drago bili voljeni i poštovani. Većina prisutnih bile su majke, žene, očevi i djeca hrvatskih bojovnika iz Husina i okolnih mjesta, čiji se sinovi i očevi u pozamašnom broju u posljednje vrijeme nalaze u postrojbama 108 p.b. HVO.


Na mjesnom groblju smještenom na nevjerovatno strmom obronku dočekuje nas nova tuga. Devet grobova hrvatskih bojovnika. Sedmorica su poginula u postrojbama 115. HVO brigade „Zrinski“, a posljednja dvojica, Drago i Niko, poginuše pod hrvatskim stjegom, ali kao pripadnici isto tako slavne 108 p.b. HVO.

Još u prosincu protekle godine mi je dozapovjednik I. Bojne 108. p.b HVO Dragan Marić govorio: „Povest ću te u moje Husino, na groblje, da vidiš grobove Hrvata koji poginuše na koridoru, stotinu kilometara od svojih domova. Oni su odavno shvatili da se ono 60% hrvatskog grunta, tuzlanske općine, brani u Posavini, na koridoru, na Donjem Rahiću, Ulicama i Boderištu. Napiši nešto o tome, neka ima zabilježeno, jer nama je Hrvatima uvijek netko drugi pisao povijest."

U skromnom domu, ožalošćene, ali dostojanstvene i ponosne udove Keroševć, gospoda Josipović i Anđić su ispred 108. p.b. HVO, ponudili i u okviru mogućnosti obećali svu potrebitu pomoć, te najbliže članove obitelji poginulih bojovnika, obavjestili o njihovim pravima i potrebitim dokumentima u svezi dodjele jednokratne pomoći, koja se isplaćuje obiteljima poginulih bojovnika iz postrojbi HVO-a.

Na putu za tuzlansku bolnicu, gdje smo prema planu trebali posjetiti ranjenike koji stradaše na crti obrane Boderišta, na crti obrane općine Ravne-Brčko i slobodnih teritorija bošnjačkog dijela općine Brčko, sjetih se da sam na današnji dan prije 3 godine nakon dizanja u zrak brčanskih mostova, napustio svoj voljeni grad i evo već tisuću-devedestšesti dan, zajedno sa svojim najbližima, kročim po najtežim dijelovima svoga križnog puta...


U bolnici atmosfera ipak vedrija. Od sedmorice teških ranjenika, četvorica već pomalo ustaju. Geno, Halil i Josip, pripadnici IV satnije iz Prijedora, koja je nakon 48 sati prvostepene borbene gotovosti na crti obrane prve bojne, prva krenula u pomoć bojovnicima na Boderištu i nažalost pretrpjela najveće gubitke od svoga osnutka, najbrže se oporavljaju. Ni teške prostrijelne rane agresorskih snajpera nisu im slomile moral. Geno već hoda sa svojom kesicom, a Halil kao i uvijek zbija šale i cereka se, iako mu to izaziva bolove. Kaže da mu još ne dovodimo roditelje, jer žao mu je da ih vidi kako plaču i brinu se za njega. Josip priča da ga je spasila njegova prisebnost jer on se nakon teškog ranjavanja u nogu, izvukao sam, prethodno puzeći kroz tranšeje čitavih pet sati: 

„Toliko su nas tukli tenkovima da su na nekim mjestima i tranšee zatrpali. Bio sam svjestan da mi pomoć u takvim uslovima ne može stići prije mraka. Od  nas šestorice, četvorica su bila ranjena, a pomoć ti nije mogla prići i da je htjela. Sačekao sam da dejstva malo utihnu i počeo puziti. Snajper me pratio cijelo vrijeme i bila je to igra smrti. Nešto kao ruski rulet. Nisam imao što izgubiti. Pušku nisam ispuštao iz ruku, a puzio sam metar po metar, odmarao pa opet metar. Iza mene su ostali Niko i Drago. Čuo sam Niku kako reče: - Drago, spašavaj se, ja sam gotov. Odmah iza toga čujem kako je i Drago jeknuo. Nije me bilo strah tada, ali kada su me smjestili u sanitetsko vozilo kada sam vidio i da sam među svojima, zaplakao sam. Dozvolio sam sebi da pustim suzu jer ovo mi je kao novi život. Uostalom i svaki čovjek kada se rađa prvo mu je da zaplače.“

Po završetku posjeta, na izlasku iz bolnice susrećemo gospodu Picek u pratnji nekoliko članova njezine obitelji. Obučena u crno, tiha, visoka, ponosita, smirena... Nevjerovatno za jednu ženu koja je prije 6 dana sahranila sina jedinca i evo sa groblja dolazi u posjetu svome mužu koji je na Boderištu teško ranjen od iste granate koja mu je u smrt odnijela sina jedinca. Njezina smirenost, jednostavnost i uzvišenost obara nas s nogu. Imam osjećaj da sam u blizini neke svete osobe. Razgovor je kratak, ali ispada da ona tješi nas, umjesto obrnuto. Mijo stavlja naočale, učini mi se da sam mu vidio suzu u oku. Poslije je stalno ponavljao: 

„Ponosim se ovim ljudima, mi čovječe, mi smo ovaj rat već dobili. Ovo što je ostalo to je samo čista politika. Moram otići i do majke. Netko joj je „provalio“ da sam poginuo na Boderištu. Danas igramo sa Špionicom, dečki računaju na mene, neću moći stići. Razumjet će me, preči su nam naši ranjeni...“.



Prije odlaska iz Tuzle, tridesetak minuta se zadržavamo kod gvardijana franjevačkog samostana, fra Petra Matanovića. Gospodin Josipović ga izvješćuje o stanju na Boderištu, o izvanrednom stanju morala kod bojovnika 108. pješačke brigade HVO koji su uz malu pomoć snaga Armije, prije tri dana, svu svoju zonu odgovornosti ponovno stavili pod svoju kontrolu.


(Nove RAVNE, G.M. Drago)
FOTO: Internet

Pokreće Blogger.