 |
| FOTO: Internet |
Nahid Kulenović rodio se u Brčkom 1929. godine u hrvatskoj obitelji Džaferbega i Zumrete Kulenović, a njegov stric Osman Kulenović bio je hrvatski političar i visoki državni dužnosnik za vrijeme NDH.
Nakon uspostave 2. Jugoslavije, Kulenovićeva obitelj emigrirala je u Siriju, Damask.
Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, privatno učio u Siriji, a završio u Španjolskoj.
U Njemačkoj je završio tehnički fakultet i vjenčao se s Marijanom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskoga emigranta i političkoga djelatnika.
Po završetku studija 1962. godine odlazi u zapadnu Njemačku, gdje je poput mnogih drugih, s dobrom plaćom mogao mirno nastaviti život i kasnije vjerojatno postati prilično bogat čovjek.
Po dolasku u Njemačku Nahid reče da on nije došao u emigraciju da u njoj mirno živi i da za njega nema sretnoga života sve dok hrvatski narod stenje u robovskim lancima.
U Njemačkoj, Kulenović se politički aktivirao te je bio urednikom i piscem u emigrantskim glasilima ''Hrvatska sloboda'' i ''Hrvatska straža''.
Bio je tajnik organizacije Ujedinjenih Hrvata Njemačke, te kasnije predsjednik njemačkoga ogranka HOP-a.
Oni koji su poznavali Nahida znali su da u toj njegovoj odluci nije ulogu igrala nikakva ambicija, jer je vrlo dobro znao da Njemačka, u kojoj je od njegova dolaska 1962. pa do njegove smrti 1969. godine, ubijeno nekoliko desetaka hrvatskih domoljuba, nije bila najprikladniji teren za antijugoslavensku borbu.
Poslije smrti njegova oca (1956. g.) njegova majka Zumreta i sestra Aida preselile su se u SAD, u Chicago, no on je odbijao svaki poziv da se preseli k njima jer, kako je znao reći, “Tu pred vratima domovine, tu će se bolan voditi onaj pravi mejdan”.
Bio je neustrašiv do krajnosti. Kada su ga opominjali da će ga UDBA pokušati likvidirati on bi odgovorio: “”A šta ću se skrivati pod otomane i tkati ćilime?”
26. listopada 1968. udbaški plaćenici u Münchenu ubijaju tadašnjeg predsjednika Ujedinjenih Njemačkih Hrvata Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića.
Njemačke vlasti otvoreno surađuju s jugoslavenskim komunističkim vlastima i zbog tobožnjeg terorizma na višegodišnje robije osuđuju hrvatske političke aktiviste: Božu Pašalića, Ivana Kutuzovića, Žarka Odaka, Marka Uremovića i Danu Šarca - na kojeg će UDBA kasnije u Parizu izvršiti atentat u kojem će biti pogođen s više od 20 hitaca, ali velikim čudom preživjeti.
Uoči 10. travnja 1969. u Münchenu UDBa ubija Nahidovog blizog suradnika Mirka Ćurića, pa mu neki savjetuju da “bude pametan”, na što im on odgovara: “U borbi za Hrvatsku ja ne mogu biti pametan, drugim riječima, kukavan!”
Nahid je ubijen Müchenu 30.lipnja 1969. godine. Ubio ga ga je sleđa nožem udbaški plaćenik, Ivan Galić.
Svatko tko je imalo upućen u ciljeve jugoslavenske velikosrpske politike, pa zvala se ona borbom za vaskoliko srpstvo, jugoslovenstvo, socijalizam ili bilo što drugo, znade da Nahid Kulenović nije bio likvidiran samo zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima, nego i za to što je postao ozbiljna prepreka odnarođavanju bosanskih i hercegovačkih muslimana, koje je, ako ih se već nije moglo sve poklati, a ni posrbiti, trebalo barem neutralizirati tako što će ih se pretvoriti u nekakvu novu jugomuslimansku ili bošnjačku naciju.
"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".
